Hop hop - Loptice su konačno stigle
Uvijek sam više cijenila kazalište od filma. Moje isprike svim filmofilima koji me uporno uvjeravaju u nadmoć filmske umjetnosti nad kazališnim daskama, ali i dalje se smatram kazalištarcem prije nego li filmašem. Zašto?
Zato jer kazalište ima istinsku četvrtu dimenziju. Jasno je da su vrlo impresivne sve filmske inovacije uvođenja treće, ali i četvrte dimenzije u kinima, no ni jedno ne može nadomjestiti cjelovit doživljaj koji daje kazališna predstava. Neću nikada zaboraviti miris slame na jednoj od predstava u Gavelli. Istina Bog, sjedila sam u prvim redovima pa je miris uspio doprijeti do mojih nosnica, ali je osjećaj bio neprocjenjiv. Čuješ svako škripanje starih dasaka, najmanji uzdah glumca, osjetiš čak i miris soka od borovnice koji prodaju pod alkohol - i sve to u realnom trenutku koji ne možeš na mjestu premotati da uhvatiš izgubljene dijelove. Osim toga, ne može se ne primijetiti glumčev nastup na malim ekranima ili velikom platnu i u kazalištu. Meni je najveće iznenađenje u glumačkom svijetu bila Petra Kurtela.
Glumica koju sam prvi put upoznala u prvom hrvatskoj sapunici Zabranjena ljubav bila je jedna od blijedih likova iz scenarija. Osim što su gotovo svi glumci iz postave glumili kao da su ih producenti skupili direktno s ulice bez minute glumačkog iskustva, vjerojatno je lošem dojmu doprinio potpuno isprazan scenarij. I tako sam davne 2004. u svojoj glavi stigmatizirala otprilike sve glumce iz serije. Da bih gotovo cijelo desetljeće kasnije posjetila kazališnu predstavu Glumice & to u Kulturnom centru Peščenica - i šokirala se. Kako je s malo moguće učiniti puno ovisi samo o glumcima. Naime, od četiri glumice iz predstave, evidentno je jedna od njih iznijela čitavu draž i šarm predstave svojom vrhunskom izvedbom. Bila je to Petra Kurtela.
Oči su mi umalo ispale van iz glave jer nisam mogla vjerovati da gledam grozoticu iz Zabranjene ljubavi koja je u kazalištu prava.... glumica!
Kad smo već kod Kurtele, ona je akterica najnovije predstave u Hrvata, a koja je 21. siječnja imala svoju premijeru u Komediji. Dugo sam iščekivala predstavu Loptice u režiji Igora Barberića, a prema autorskom tekstu Igora Weidlicha. Bilo mi je više nego drago što se jedna nezavisna produkcija uspjela uguziti u eminentno kazalište. Doduše, ne zauvijek budući da neće imati stalne angažmane, nego putovati uokolo naokolo, ali opet - Lopticama je itekako mjesto u kući smijeha. Upravo to možete očekivati ako ikada odlučite podržati ove kazališne umjetnike kupnjom ulaznice - salve smijeha. Weidlich je predstavu podijelio na četiri priče i jedan epilog. Na pričama se izmjenjuje po jedan muško ženski glumački par - Dunja Fajdić i Igor Baksa te Petra Kurtela i Slaven Španović. Ne ulazim u to koji je par bolji jer ovisi o ulogama koje igraju te naravi same priče pa ćete to mišljenje morati donijeti sami. Kako bilo - Slaven Španović je po meni odnio pobjedu te večeri. Njegova izvedba komesara Simovića ostavila je toliki dojam na publiku da se upravo nakon ove priče po prvi puta pljesak razlomio dvoranom. Upravo se ponovno smijuljim prisjećajući se nekih replika Španovića i Kurtele.
S druge strane, Španovićev kazališni trijumf u predstavi je dvosjekli mač. Njegova karakterizacija komesara Simovića znatno podiže rejting predstave, ali istovremeno odvlači ostale priče u potpuno drugi plan. Naime, nakon prve - kratke, ali slatke - priče, stiže nam Simović koji momentalno osvoji sva čula publike, a zatim slijede dvije priče čiji su dijalozi duži, pa time i potencijalno razvodnjeniji zbog čega počne padati koncentracija gledatelja. Na koncu imamo i epilog gdje se pojavljuju svi likovi, a ondje komesar ponovno ima dominantnu ulogu. Sam je kraj obilježen Simovićem čime se učvršćuje njegova pozicija u cjelovitom kazališnom djelu.
No, da ne skrećemo s misaonog puta kojim sam krenula - svaka je priča zaseban dijalog povezan najstarijom emocijom na svijetu - ljubavlju. Ovisno o vašem senzibilitetu, možda pronađete jednu za sebe. Birajte želite li cimere sponzorušu i homoseksualca koji pak svojoj trećoj cimerici daju naputke kako se urediti za spoj s dečkom ili zagorski djevojčurak koji hrabro dolazi u ured komesara Simovića ne bi li ga nagovorila da joj dopusti vidjeti zaručnika - a koji je u vojnom kampu. Ako vas ne zaokupi neka od ove dvije priče, preostaje vam živčana kuja s televizije koja tlači svojeg muškarca zbog vlastite samopromocije, ali i ljubavna priča jednog priglupog para - u realnim etapama svake ljubavne veze.
Ono što pozdravljam jesu koreografija i režija. Da, s četiri crne stolice, jednim stolom i dva do tri rekvizita je moguće napraviti dobru zajebanciju od nešto više od sat vremena. Kad se tome pridodaju fantastične izvedbe sva četiri glumca - dok sjede na stolicama, a i kad se kriju u pozadini pozornice - dobijete cjelovito kazališno djelo koje je spremno za daljnji plasman na tržište. Ne valja zaboraviti ni tekst koji ne štedi nikoga, a koji živi u aktualnim zbivanjima. Sve je to prožeto onime što nas najviše veseli i rastužuje - ljubavlju. Ljubav je zajebana, što jest jest. Dokazali su to i glumci tog ludog četvrtka s početkom u 19:38. Minimalna scenografija premješta pozornost s raskošnih tkanina i boja kulisa i rekvizia na četiri mlade osobe odjevene u crno koje su istovremeno različiti likovi, ali i zvučna pozadina jedni drugima.
Baš kao i Glumice & to, ova me predstava neodoljivo podsjeća na Kako misliš mene nema, predstave u kojoj Amar Bukvić i Filip Juričić razbacaju publiku teatra EXIT u kazališnom uratku Ivice Bobana. Njih dvojica su sami na sceni, ali se dobija osjećaj kao da ih je barem desetak. Četiri nezaposlene glumice napravile su spektakl nevjerojatan za toliko malo (malo?) glumaca na sceni. I na kraju naši (vaši?) Loptičari koji su uspjeli postići jednak efekt - s malo ljudskih tjelesa i scenografije učiniti da predstava izgleda vizualno puno bogatije no što jest. Čini se da je Weidlich išao kontra moje životne filozofije pa je iskoristio dobro znanu "manje je više" spikicu, ali mu je svakako upalilo.
Iako je ulaznica 60 kuna, kupila bih ju ponovno - kud puklo da puklo!
Primjedbe
Objavi komentar