'Ko izda...

U današnje su vrijeme prosvjedi strašno kul pojava. Osim toga je atraktivno deklarirati se kao aktivist koji je iznimno osjetljiv na prava svega što postoji na kugli zemaljskoj, makar to bila i žvakaća guma koju je netko umjesto u koš za smeće pljunuo na pod. Borimo se tako mi i za činčile, osobe starije dobi, osobe mlađe dobi, osobe s invaliditetom, prava studenata, prava radnika, prava životinja, LGBTQ zajednice, satiru, pravo na izbor, pravo na slobodu govora, pravo na pristup informacijama, za smjenu dekana, za smjenu još jednog dekana. Za sve se mi borimo.

Vodimo i u sebi male borbe. Objaviti fotku s prosvjeda ili ne. Doći na prosvjed s transparentom ili ne. Izreći javno svoje mišljenje ili ne. Naglasiti da smo prisustvovali prosvjedu ili ne.

Zapravo serem. Nisu to nikakve borbe, nego samorazumljive odluke. Ako se ode na prosvjed, to će znati svi IKADA. Naime, danas su se prosvjedi sveli na paradu samoprezentacije i lažnog brendiranja. Mogu nabrojati na prste dvije ruke sve prosvjede kojima sam nazočila, dakle da sam ciljano u određeno vrijeme došla na konkretno mjesto, bez fotografije, hashtagova i statusa. U životu nisam bila na Gay Prideu, ali ne zbog toga što ne podržavam prava LGBTQ zajednice, nego zato jer se prije mojeg dolaska ta godišnja manifestacija uspjela pretvoriti u cirkus gdje se dolazi jer je "kul doći podržati obespravljene članove naše zajednice". S druge strane, ne prosvjedujemo za prava Roma ili ostalih nacionalnih manjina, ne prosvjedujemo za prava žena, ne prosvjedujemo za napuštenu djecu ili za povratak poštenih mirovina starijim članovima našeg društva koji žive na rubu siromaštva. Jer to, dakako, nije u trendu. Možda sam naivna, ali u 21. stoljeću smatram da čak i u primitivnoj Hrvatskoj pripadnici LGBTQ zajednice ne moraju strahovati za vlastite živote te da su i više no integriran dio hrvatskog društva. Za razliku od žena, nemaju toliko diskriminatornih problema u poslovnoj sferi koji se odražavaju na privatno financijsko stanje te posljedično na egzistencijalne prilike jedne žene i njezine obitelji. Oni ne smiju posvojiti dijete, a žena ne bi trebala zatrudnjeti jer je upitno hoće li zadržati posao. Članovi LGBTQ zajednice najnormalnije studiraju dok je Romima put do diplome otežan, baš kao i napuštenoj djeci bez roditelja. Jesmo li se izborili za njihova prava?

Izvor: Flickr

Vjerojatno ćemo prije ustati zbog te žvake s početka priče, nego zbog nekog medijski minornog poput gore pobrojanih. Tako borbe postaju borbice časne manjine koji su specijalizirani upravo za marginalizirane skupine ljudi. Jedini smislen prosvjed u proteklom razdoblju bio je onaj za razumno obrazovanje, bez obzira na nikakav ishod u nadolazećim (a prošlim) mjesecima. Volim, volim javna okupljanja. Posebno ih volim kad minimalno trećina okupljenih ne zna zašto se okupila kao što je, uvjerena sam, bio slučaj s povratkom dvaju generala kad ih je hrvatski narod došao svečano dočekati. Nisam mogla ne primijetiti koliko je ondje bilo maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su kričali kao mladi majmuni od sreće što "su nam se generali vratili". Manje je važno bilo to što je vjerojatno malen broj ovih adolescenata znao zašto se generalima sudilo, kako je čitav proces tekao te na koji su način pušteni. Da ne govorimo o razdoblju na koje se suđenje odnosilo jer je to već znanstvena fantastika, bez obzira što je malo tko od ove grupe sudionika bio rođen u "to vrijeme".


Svaki od ovih prosvjeda bio je legitiman i legalan zato jer u demokratskom sustavu svi imaju pravo glasa. Svatko može u svakoga uprijeti prstom jer je "to njegovo/njezino demokratsko pravo". Pa se onda takvim načinom klasično ljudski krenu odrađivati osobne odmazde ili iskorištavati tobože podređene pozicije. Mi se puno ne pitamo jer je logično da je jednom radniku ili studentu nanesena šteta i nepojmljivo je da bi radnici mogli u šaci držati vlastite poslodavce upravo zbog borbe za njihova velebna prava. Kao što je slučaj sa stručnim osposobljavanjem gdje smo se naravno borili da diplomanti ne rade za 1600 kuna jer se time "krše ljudska prava, prava radnika i prava općenito sva koja postoje". Pa smo malo prigovarali da je i dalje tužno da za 2400 kuna plus 300 i nešto kuna prijevoza ljudi rade svakodnevno po osam sati. Nitko se, međutim, nije pozabavio slučajevima gdje isti ti radnici vrše mobing nad poslodavcima i gdje su im nevjerojatan trošak. Jer su se izborili za to da mogu druge naguziti kad požele s obzirom da se pretpostavlja da je svaki šef zao i da želi smjestiti jednom malenom poštenom radniku. Teže je za povjerovati da jedan praktikant na stručnom osposobljavanju dođe iskoristiti poslodavca te s radnog mjesta za sebe izvući (ne)materijalnu korist i onda raskinuti ugovor prije isteka "mandata" kad se nađe druga žrtva - "jer su uvjeti bili loši, a šef grozan i tiranin". Ako se stručno osposobljavanje ukine, možda ćemo i protiv toga prosvjedovati.


Dobro je Uredništvo Globala u jednom od mojih omiljenih komentara istaknulo - zašto se pobogu borimo za satiru kad se samo treba osvrnuti oko sebe - satira je svuda oko nas. Bolje bi nam bilo da živimo u bezvlašću pa da barem znamo da je kaos naše prirodno stanje, a ne da vlada prividno društveno uređenje. Tako mi ne preostaje ništa drugo doli nasmijati se grohotom na svaku novu aktivističku epizodu hrvatskih građana. Eventualno se vrijedi izboriti za pravo žvakaće gume da ostane ležati na podu i da je nitko od smetlara ni ne pomisli pomaknuti. Kad netko i za to organizira prosvjed, svakako ću doći.

A ko izda - pizda.

Primjedbe

Popularni postovi