Stiže pojačanje!

Znate one srednjoškolske priče kad raspravljate o tome tko će iz društva prvi pred oltar, koji će dobro zarađivati i tko će imati koliko djece? Za potonje obično uprete prstom u one lišene roditeljskih ambicija, neke grupne klaunove, fakine, zabavljače. I onda ovi momentalno odmahnu rukom jer „kaj pričate vi, nema šanse?“

Mmmm da.

Ova mi je priča prije nekoliko mjeseci postala kristalno jasna u sjećanju. Jer naravno da je moje društvo najprije uprijelo prstom u mene. Da stvar bude zanimljivija, ne sjećam se da sam izjavila da „nema šanse da su u pravu“ jer sam bila svjesna da će se upravo meni život grohotom nasmijati u lice. Mogu eventualno reći da je Marojev izraz lica bio neprocjenjiv počevši od trenutka kad su se na malenom bijelom ekrančiću pojavile dvije plave crte položene jedna preko druge. Posebno pamtim naznaku u uputama da „crtice mogu biti iznimno tanke, no plus je plus.“ Srećom, moje su crte bile dovoljno debele da se vide s devetog kata pa nije bilo prostora dilemama.

Došla maca na vratanca!

Zašto baš sada? Najbesmislenije pitanje na svijetu u ovom je trenutku bilo potpuno irelevantno pa je jedina opcija bila okrenuti se šalama i pošalicama.

Oh Bože, trudna sam!

THE SHIT IS REAL

Izvor: Pinterest

Nekoliko je stavčica koje mi zaokupljaju pažnju od srpnja jer internet je nepresušan izvor kako korisnih tako i neupotrebljivih informacija koje očito teže napraviti kontraefekt i nepotrebno zastrašiti svakoga iole pokolebljivog. Najprije ću spomenuti da gotovo dva mjeseca nisam znala da imam podstanara, a hvala Bogu u međuvremenu sam se potrudila posjetiti sve relevantne festivale i koncerte počevši od sjajnog Sea Stara koncem svibnja. Pohodila sam i koncert Prophets of Ragea, nehotice se pogala s ostatkom auditorija. Dobro je bilo. Uživala sam dakle u svim koncertnim blagodatima.

Jedino me malo zabrinuo podatak da se bebi upravo u prvom tromjesečju razvijaju svi najvažniji dijelovi tjelesa u nastajanju - uz posteljicu - pa ne bi bilo zgodno živjeti neuredno jer time riskiramo daljnje bebino zdravlje. Zanimljiv podatak, posebno kad ga pročitaš dva mjeseca prekasno.

Ne mogu istaknuti niti jednu drugu pojedinost iz prva tri mjeseca jer, osim što su proletjela dijelom u slabo svjesnom stanju, nisu bili praćeni nikakvim simptomima. Doduše, trebalo je početi ljude suočavati s nečime s čim se ni sama još nisam suočila. Nije bilo reakcija – bila je samo jedna – nevjerica. Nekoliko je emotivnih prijateljica zaplakalo od sreće, drugi su se zaustavili na širokim osmijesima i dobrim željama. A roditelji kao roditelji – pokeraških izraza lica. Jer u mojoj obitelji facijalne ekspresije ili iskazivanje osjećaja nikad nisu bili jača strana. Tako se tata nevoljko pomirio s onom groznom „titulom“ koja momentalno postara čovjeka. Postat će djed. Mamu s druge strane su brinula pitanja egzistencijalne prirode, a prvo razumsko u ovoj situaciji bio je djetetov spol.

Jer Zdravka je tijekom svoje trudnoće naivno očekivala dječaka da bi na porodu shvatila da među nogicama nešto nedostaje. Dobila je utješnu nagradu. Mene. Unuk je dakle jedini mogao ispraviti kozmičku nepravdu koja joj je nanesena prije 27 godina. Šteta što ni u drugom koljenu neće dobiti zadovoljštinu. Možda iz drugog pokušaja ili trećeg koljena.

Trbuh je bio neznatan pa nije trebalo Bogu i narodu nagovijestiti da će ovo društvo dobiti još jednog Hrvatića. Kao nešto se događalo, a kao da nije. Sve je bilo ok, samo što sam se morala „pripaziti“ oko žderačine. Pa sam pojačala unos slatkog u svim agregatnim stanjima. Izdala me krvna slika jer sam imala lagano povišen šećer u krvi zbog čega me ginekologica poslala na OGTT, odnosno test kojim se p(r)okazuje rizičnost kod pojave (gestacijskog) dijabetesa. Imala sam nekoliko tjedana fore do testa, a krajnji ishod bio bi da me stave na rigoroznu dijetu. Nije zvučalo dobro jer prosinac bez kolača veliki je grijeh.

TRUDNIČKE TAKTIKE

Izvor: Rebel Circus

Drugo tromjesečje bilo je prožeto dobrim nekim iskustvima. Osim što se osjećam puna energije i prilično poletno te pozitivno, čini se da i okolina reagira na to jer uspijevam ispuniti svaku misiju koju zacrtam. Prvi je pao OGTT. Srušila sam si šećer u krvi tako da se mogu veseliti blagdanskoj trpezi u punom smislu riječi.

Pohodim krajnje ugodan trudnički program dva puta tjedno u Šarenom studiju – fit mama. Ondje sam upoznala trudnicu koja mi je dala koristan savjet po pitanju OGTT-a. Naime, nema osobe kojoj nisam ispričala svoju bojazan od negativnog rezultata testa i odlaska na dijetu. Pa mi je ona sugerirala da prethodnu večer nakon 19 sati ništa ne jedem te da popijem solo limunadu. Razina šećera u krvi ionako je najviša ujutro, a ovako bih ju maksimalno snizila. Sva sretna što sam ugledala svjetlo na kraju tunela, ispričala sam Maroju da imam plan.

Čovjek se zgrozio. „Matina, nije poanta da zajebeš sustav, nego da paziš na zdravlje!“, rekao je. Malo smo se nasmijali na ovo, a ja sam postupila prema njezinom naputku. Nemojmo se zavaravati da je samo to donijelo uspjeh. Zaista sam korigirala režim prehrane pet tjedana prije testa i naposljetku ga slomila kao od šale. Moram istaknuti i nešto što će istinski shvatiti samo druga trudnica. OGTT i fama koja se stvara oko njega.

Bože, internetski forumi su neprocjenjiv izvor bedastoća. Čitala sam malo što je OGTT, kako izgleda i što kažu trudnička iskustva. Vrlo kratko ću vam objasniti kako test izgleda:

Ujutro dođete natašte, izvade vam krv. Nakon toga popijete čašu punu glukoze, dakle neke zašećerene guste tekućine. Točno sat vremena kasnije vraćate se na novo vađenje krvi. Između ne smijete ništa jesti i piti osim ako baš nećete umrijeti od dehidracije pa u tom slučaju možete srknuti malo vode. Također ne smijete napuštati prostor klinike. Okej. Sat vremena nakon drugog vađenja vraćate se na treću rundu. Gotovo.

Forumi su govorili sljedeće: Tekućina koju popijete je toliko gnjusna da velik broj trudnica povrati, a izrazito je važno da povedete nekoga sa sobom da vam bude moralna podrška tijekom duga DUGA duga dva i pol sata sjedenja u čekaonici. Jer – vi NE SMIJETE izlaziti van, zatočeni ste unutar zdravstvene ustanove. Velika je to trauma za velik broj žena.

Molim kako?

Povela sam Maroja, ali ne iz straha pa da mi netko bude pratnja, nego zato jer smo ionako pobjednički tandem koji svugdje ide zajedno. Došla sam ujutro, izvadili su mi krv, a onda sam popila tu čašu viskozne tekućine koja mi je toliko efikasno utažila glad da sam poželjela zamoliti još jednu čašu da se nahranim kak' spada. Medicinska sestra koja mi je vadila krv samoinicijativno me upozorila „da mi ne padne slučajno na pamet da izlazim van ili odem zapaliti cigaretu.“ Prije toga me sumnjičavo dva puta upitala jesam li uistinu trudna. Drago mi je da hrvatskom zdravstvenom sustavu izgledam kao lakrdija.

Sat vremena je trajalo kao šest minuta u obje runde. Prisilila sam doktorice da mi odmah daju rezultate za dva od tri vađenja. Rezultati su bili zadovoljavajući. Po izlasku iz klinike pojela sam kolač od rogača.

„SVE JE DOBRO“

Izvor: Bored Panda

Čujem i čitam raznolika iskustva s kojima se bore trudne žene. Bude mi žao jer mi je teško pojmiti da netko toliko fizički pati tijekom mjeseci. Kod mene je ljudi sve dobro. Pa tako jedino mogu istaknuti da je, stupivši u treće i posljednje tromjesečje krenulo s laganim žgaravicama koje nisu izazvane prežderavanjem ili odabirom krivih namirnica.

Nadalje, svi koji me poznaju, znaju koliko često inače pohodim toalete. No, sada.... sada shvaćam da je sve prije bilo ples i pjesma jer moj mjehurčić sada prima oko dva decilitra tekućine, a onda poziva na katapultiranje.

Počela sam s neugodnostima da bih se što prije prebacila na ugodnosti kojih je daleko više. Ponajprije su to dojke. Oh, moje nekoć malene dojčice sada su porasle. Kaže Maroje da sada konačno imam čime ispuniti grudnjake u kojima je uvijek bilo prostora. Da Maroje, zato jer sam oduvijek bila vizionar. Dok žene kupuju nove grudnjake, ja štedim novac. Plus – u mojim košaricama još uvijek ima prostora za napredak. Kažu ljudi da sam se proljepšala, no nisam sigurna je li to samo floskula. No, što jest jest, osjećam se ljepše iznutra pa očito negdje curi i na van. Isprobala sam neke male radosti kojih se nisam dotaknula u prethodnim godinama života. Moja prva pedikura, moj prvi fitness program, moja prva masaža tijela na kojoj su me istovremeno masirale čak tri osobe. Da, morala sam zatrudnjeti da doživim sve ono što svaka žena koja drži do sebe doživljava na tjednoj, dvotjednoj ili mjesečnoj bazi.

Naposljetku ostaju samo maleni strahovi koji su mi sve bliži. Ne vjerujem nebulozama koje savjetuje internet, ali realno – teško je ne promišljati o pojedinim stavkama. Hoće li mi dijete stvarno otkinuti bradavicu prilikom dojenja, hoću li se malo pokakati tijekom poroda i – što je bebi preglasno?

Na Noć vještica sam s društvom prošetala do Mojoa na čašicu razgovora. Kad je konobar došao uzeti narudžbu, Maroje je izrekao čarobnu riječ. Teranino.

Matina: Može i meni!

Konobar: Hoćete dupli?

Matina: Može!

(Konobar odlazi)

Maroje: Što radiš ti?

Matina: Što? Teranino je ukusan.

Maroje: DUPLI Teranino? Samo ćeš srknuti s ruba čaše, ja ću popiti ostalo.

U tom trenutku u mojoj se glavi izrodila zlokobna misao: Rodit ću potrgano dijete! A neću ipak, Maroje je popio većinu mojeg pića. Treba slušati pametnije. Slušala sam ja te večeri osim Maroja i bend koji je tamburao. U nekom trenutku su mi postali toliko glasni da je neugoda maltene postala fizička. Istovremeno me beba šakom udarila u trbuh. Bilo je to filmsko iskustvo. Jer, dok je meni kroz glavu prolazila misao o neugodnoj glasnoći same izvedbe, beba je to potkrijepila onako kako ja običavam – agresijom. Napustila sam lokal i pomislila da možda ovo sa sluhom fakat nije šala.

Nije me to, da se razumijemo, spriječilo da pohodim Dubiozin koncert. A čisto informativno – beba tada nije šaketala. Dakle, očito je stvar bila u odabiru glazbe, a ne glasnoći.

DOLAZI BOŽIĆ!

Izvor: archzine.fr

Za mene je ultimativan pojam sreće božićno vrijeme. Neću nabrajati zbog čega jer je lista konkretna, a vi me možete pitati ako će vas jako zanimati. Zadržimo se na temi. I dalje je sve vrlo nadrealno, a meni dojam da je sve velika šala koja će uskoro prestati.

Ja kao majka? HAHAHAHAHAHA dajte molim vas, kako bi rekla bivša županica Lovrić Merzel.

Što vam je na stvari ljudi moji? Dva puta u životu sam nekom malenom čovjeku promijenila pelenu i to rođaku. Sjećam se tog trenutka kao da se dogodio jučer, a ne prije desetak godina. Položila sam tjelešce na krevet, skinula mu hlačice te rastvorila pelenu. Miris fekalija ispunio je prostoriju unutar ravno sekunde. Šokirala sam se. Piješ samo mlijeko pobogu, odakle ovakav vonj?! Pregrmila sam jer, nisam ja ta koja svakodnevno po nekoliko puta mijenja pelenu. Do veljače kada će iskustvo postati rutina. Da ne govorim da u životu bebu nisam primila u ruke.

- Želiš ga primiti u naručje?

- Bolje ne, neću da mi ispadne, ljepše mu je kod tebe, sve je u redu.

Krajnji domet govorimo li o interakciji s djecom bilo je tapšanje po malenim ramenima ili dodir kažiprstom po debelom obraščiću. I sada bih ja kao trebala odgojiti vlastito dijete. Kažu mi da ću biti cool mama. Ne brine mene hoću li biti „cool mama“, nego hoće li dijete biti dovoljno cool.

Kao što sam rekla tati – ne bih voljela odgajati priljepak koji te neprestano vuče za rukav i sramežljivo pogledom traži dopuštenje za svako sranje. Idi maleno dijete, druži se s ljudima, upoznaj svijet! Uvijek se šalim da me odgojila ulica. Nikad nisam imala barijera u komunikaciji sa strancima, a sjedala sam sa svakom obitelji za stol kao da je moja vlastita. Bila sam dijete kojemu kad striček u tramvaju ponudi čokoladu, ono uzme dva reda, a ne kockicu. Bila sam dijete koje se zatvori u sobu i sate provede u igri. Nit' ga vidiš, nit' ga čuješ.

Ispričam ja to sve svome taji.

Matina: Gledaj, ispravi me ako griješim, ali moje djetinje uspomene mi govore upravo tako.

Dražen: Imaš pravo. Kad se malo bolje sjetim, ti si čak i samu sebe uspavljivala.

Matina: Drugim riječima, sama sam se odgojila.

Koje dijete samo sebe uspavljuje? Recimo, nadam se da će to biti ono moje.