utorak, 4. lipnja 2019.

Nadrealno roditeljstvo

Da! Roditeljstvo može biti bajkovito! Doživjela sam situacije koje graniče s nadrealnim, a koje bi bez sustezanja poželio svaki roditelj. Vjerujte mi da ne izmišljam sad kad nabrojim nekoliko ekstatičnih majčinskih iskustava:

1. Odlazak na spavanje



Znate one grozote od nervoza pred spavanje? Koje mogu potrajati nekoliko minuta, ali i nekoliko sati? Fitilj za takva stanja kod mene nije kratak, nego ne postoji. Nikada neću shvatiti zašto djeca kad su umorna naprosto ne zaspu, nego umjesto toga odluče energiju utrošiti na divljaštvo u obliku plakanja, vike, bacakanja i agresije. No, evo.... i to se dogodilo. Posljednjih mjesec ili nešto više dana svjedokinjom sam prizora koji očito ne postoje samo u paralelnom svemiru. Sve ide ovako - NK najprije počne trljati oči i povremeno zijevati dajući mi do znanja da će uskoro nastupiti umor i posljednično najdraži dio roditeljevog dana, dječji san. Ja je pustim da malo tumara stanom, a onda sućutno pitam "Beba je umorna. Hoće beba ići spavati?" na što NK kimne glavom i pođe do svojeg krevetića. Uzmem njezino tjeleso, položim ga na postelju, u usnu šupljinu umetnem dudu i ona se okrene na bok te zaspi. Ako ovo nije prilika za neki fini viski uz cigaru pokraj kamina, onda ne znam što jest.

Da naglasim - ovo nije svakodnevna situacija, ali je sve češći slučaj pa se nadam da će ova faza potrajati u najmanju ruku vječno. Posebno kad se prisjetim odmjeravanju snaga u krevetu i prosutih živaca oko odlaska na spavanje.

2. Diranje nedopuštenih stvari



Roditelj sam koji je kupio zaštite za sve dijelove stana za koje me nervira razbacivanje i razbijanje. To su redom: daska na wc školjci, ormarić s deterdžentima u kupaonici, kuhinjski ormarić u kojemu stoji smeće te ormarić s posuđem. Ubrojit ću i dostupne utičnice po stanu koje imaju zaštite. Sve ostalo dopušteno je za neumorno uništavanje. I sad, kako su te zaštite sve redom opravdale vrijednost za novac pa se svako toliko moraju mijenjati jer ih NK uspije učiniti neupotrebljivima, u nekom trenutku je ispalo da od pet zaštita koje koristim, tri ne služe svrsi, ali sam ih lijena zamijeniti. Zašto? Zato jer unatrag dva do tri tjedna uistinu ima odjek ona famozna rečenica "Molim te nemoj to dirati". Zaštite na ormarićima stoje zalijepljene pro forma, ali ih NK zna samostalno otvoriti jer su omlohavile dovoljno da više ne štite unutrašnjost ormarića. Tako joj povremeno dopustim da ih otvori, a onda ih nježno zatvorim i molećivo pojasnim zašto mi nije opcija da razbacujemo posuđe ili smeće. Ona pritom pažljivo pilji u moje lice dok ne završim s izlaganjem i nakon toga ODE. Katkad se poslužim skretanjem pozornosti pa joj izdam neku glupu naredbu tipa "Hajde stisni Psiću Sveznalici trbuščić", no obično moj verbalni elaborat bude efektniji.

Nažalost, svako veselje je kratka vijeka ili barem čarolija ne funkcionira u svim prostorijama. Ulaskom u kupaonicu nestaje sav moj autoritet. Krepala je zaštita na dasci wc školjke. Tako sada NK rado iskoristi moje rijetke trenutke nepažnje ne bi li podigla dasku i rukom prolazila kroz vodu u školjci ili izbacivala osvježivače njezine unutrašnjosti. Ili - još zabavnije - bacala nasumične stvari iz stana unutra. Koliko god školjka bila čista, morate priznati da je malo ljigica gledati kako dijete plazi po njoj, zar ne?

3. Pojedi me bez nereda



Nisam pobornik BLW metode, odnosno beba vođa dohrane jer sam iznimno osjetljiva na nered, a posebno kad je riječ o hrani. Da ne ulazim u pojašnjenja, smatram da djeca neće biti manje samostalna ili sposobna ako im se ne dopusti da po kuhinji dnevno nekoliko puta razbacuju obroke jer "istražuju kroz igru hranom". Tako je kod mene doza objesnog postupanja hranom smanjena na najmanju moguću mjeru. Jasno, razbacivanje i dalje postoji, no u količinama koje su razumne i prihvatljive. Tako je u mojoj kuhinji od bebinog šestog mjeseca uvijek postojao samo jedan plastični podbradak u koji su padali ostaci hrane. Bilo je i zaprljane odjeće, ali prilično malo. Što reći, beba je (uz činjenicu da ne koristim BLW) oduvijek prilično uredno jela, bez povraćanja, bljuckanja i slinjenja. Također je naslijedila od mojeg dijela obitelji izniman apetit i gladne oči pa sve što padne na stol, stolicu ili u podbradak, beba pojede. Kao da zna koji je slavni moto naše kuće - ništa se ne baca.

U svakom slučaju, kao pripremu za jaslice odlučila sam bebu naučiti kako samostalno jesti žlicom pa sam kupila kabanicu za hranjenje. Svi pobornici BLW metode grohotom će se nasmijati kad kažem da je dio mene umro u gledanju tog samostalnog hranjenja. Hrane je bilo u kosi, po odjeći, po kabanici, po cijelom stolu, na podu. Nakon toga se NK osokolila pa sad za svako jelo zahtijeva sama držati žlicu što se ne odvija po mojem savršenom planu da je nered dopušten samo s kabanicom i određenim jelima, no poanta cijelog pasusa bila je da boravak u kuhinji može NE izgledati mučno bez posljedica za dijete!

4. Dosađivanje na cugi



Posljednja stavka graniči s realnošću jer još uvijek pronalazim najbolji recept za kompromis u trenucima kad izađemo van na teren koji nije nužno dječji. Primjerice birtija, kavana, bar, kafić, kavana, mjesto za cuganje, kako god ga želite nazvati. Nekoć bi me spasilo pecivo ili keks da NK bude mirna. Povremeno je to slikovnica ili neka druga kvazi igračka poput kutijica, žličica i sličnog. Sada, ako se nalazim u društvu drugog roditelja s malim djetetom, to će svakako biti tuđa bočica ili duda koju NK bez jebemti prisvoji i brižno cucla do kraja druženja. No, kako se spasiti kad smo u društvu odraslih? Mobitel ne dolazi u obzir i želim odolijevati takvom načinu odgoja što duže - ili barem dok stvarno ono ne zagusti.

Ovaj je pasus stoga mješavina bajke i stvarnosti utoliko što sam uvijek imala dijete koje je bilo mirno i tiho u kafićima pa se nisam morala crveniti pred prisutnima. Što god tko rekao, smatram da dijete nema što vikati i divljati u kafiću i da roditelj mora intervenirati u tim slučajevima, a ne se voditi onom da je riječ o javnoj površini i da što će njemu/njoj netko zbog djeteta prigovarati.

Ubiju me u pojam (zasada) rijetke prilike kada NK odluči napraviti omanji skandal u bacanju po ulici pred ljudima pa poželim šutke odšetati u nepoznatom smjeru praveći se da je ne poznajem, no uglavnom se pravim da sam kul oko onoga što se u datom trenutku događa dok zapravo gorim iznutra. Šarmantno je primjerice kad iz kolica izvuče svoju prvu i jedinu frotirnu ružičastu dekicu s ovcama i povlači je gradom za sobom pa pobijesni kad je pokušam podići kako ne se ne bi vukla asfaltom. U ekstremnim trenucima deku položi na pod ne bi li na nju sjela ili legla usred ulice, no obično se zadržimo samo na drskom prljanju pred mojim unezvjerenim očima. Spremam se na ono što će uslijediti kad NK počne govoriti i kad osnaži dodatno fizički i psihički jer slutim da bi moglo biti neveselo. Jasno, nije pošteno ograničavati djeci slobodu kretanja zbog vlastitog komoda u ispijanju kave ili čega već pa hodam okolo za NK ako ne želi sjediti i privedem cugu kraju u rekordnom roku, no u trenucima kad se ipak može izmajmunirati mirno druženje u prostoru kafića - prva sam na listi.


Eh sada, kako bismo se vratili u realnost, recite - kako uvjeriti dijete da na +30 stupnjeva mora nositi kapu i da ću joj zalijepiti i čarape i cipele za stopala ako ih nastavi skidati?


Nela Koko, ljubi te majka.