nedjelja, 24. siječnja 2016.

Hop hop - Loptice su konačno stigle

Uvijek sam više cijenila kazalište od filma. Moje isprike svim filmofilima koji me uporno uvjeravaju u nadmoć filmske umjetnosti nad kazališnim daskama, ali i dalje se smatram kazalištarcem prije nego li filmašem. Zašto?

Zato jer kazalište ima istinsku četvrtu dimenziju. Jasno je da su vrlo impresivne sve filmske inovacije uvođenja treće, ali i četvrte dimenzije u kinima, no ni jedno ne može nadomjestiti cjelovit doživljaj koji daje kazališna predstava. Neću nikada zaboraviti miris slame na jednoj od predstava u Gavelli. Istina Bog, sjedila sam u prvim redovima pa je miris uspio doprijeti do mojih nosnica, ali je osjećaj bio neprocjenjiv. Čuješ svako škripanje starih dasaka, najmanji uzdah glumca, osjetiš čak i miris soka od borovnice koji prodaju pod alkohol - i sve to u realnom trenutku koji ne možeš na mjestu premotati da uhvatiš izgubljene dijelove. Osim toga, ne može se ne primijetiti glumčev nastup na malim ekranima ili velikom platnu i u kazalištu. Meni je najveće iznenađenje u glumačkom svijetu bila Petra Kurtela.
Glumica koju sam prvi put upoznala u prvom hrvatskoj sapunici Zabranjena ljubav bila je jedna od blijedih likova iz scenarija. Osim što su gotovo svi glumci iz postave glumili kao da su ih producenti skupili direktno s ulice bez minute glumačkog iskustva, vjerojatno je lošem dojmu doprinio potpuno isprazan scenarij. I tako sam davne 2004. u svojoj glavi stigmatizirala otprilike sve glumce iz serije. Da bih gotovo cijelo desetljeće kasnije posjetila kazališnu predstavu Glumice & to u Kulturnom centru Peščenica - i šokirala se. Kako je s malo moguće učiniti puno ovisi samo o glumcima. Naime, od četiri glumice iz predstave, evidentno je jedna od njih iznijela čitavu draž i šarm predstave svojom vrhunskom izvedbom. Bila je to Petra Kurtela.
Oči su mi umalo ispale van iz glave jer nisam mogla vjerovati da gledam grozoticu iz Zabranjene ljubavi koja je u kazalištu prava.... glumica!



Kad smo već kod Kurtele, ona je akterica najnovije predstave u Hrvata, a koja je 21. siječnja imala svoju premijeru u Komediji. Dugo sam iščekivala predstavu Loptice u režiji Igora Barberića, a prema autorskom tekstu Igora Weidlicha. Bilo mi je više nego drago što se jedna nezavisna produkcija uspjela uguziti u eminentno kazalište. Doduše, ne zauvijek budući da neće imati stalne angažmane, nego putovati uokolo naokolo, ali opet - Lopticama je itekako mjesto u kući smijeha. Upravo to možete očekivati ako ikada odlučite podržati ove kazališne umjetnike kupnjom ulaznice - salve smijeha. Weidlich je predstavu podijelio na četiri priče i jedan epilog. Na pričama se izmjenjuje po jedan muško ženski glumački par - Dunja Fajdić i Igor Baksa te Petra Kurtela i Slaven Španović. Ne ulazim u to koji je par bolji jer ovisi o ulogama koje igraju te naravi same priče pa ćete to mišljenje morati donijeti sami. Kako bilo - Slaven Španović je po meni odnio pobjedu te večeri. Njegova izvedba komesara Simovića ostavila je toliki dojam na publiku da se upravo nakon ove priče po prvi puta pljesak razlomio dvoranom. Upravo se ponovno smijuljim prisjećajući se nekih replika Španovića i Kurtele.

S druge strane, Španovićev kazališni trijumf u predstavi je dvosjekli mač. Njegova karakterizacija komesara Simovića znatno podiže rejting predstave, ali istovremeno odvlači ostale priče u potpuno drugi plan. Naime, nakon prve - kratke, ali slatke - priče, stiže nam Simović koji momentalno osvoji sva čula publike, a zatim slijede dvije priče čiji su dijalozi duži, pa time i potencijalno razvodnjeniji zbog čega počne padati koncentracija gledatelja. Na koncu imamo i epilog gdje se pojavljuju svi likovi, a ondje komesar ponovno ima dominantnu ulogu. Sam je kraj obilježen Simovićem čime se učvršćuje njegova pozicija u cjelovitom kazališnom djelu.
No, da ne skrećemo s misaonog puta kojim sam krenula - svaka je priča zaseban dijalog povezan najstarijom emocijom na svijetu - ljubavlju. Ovisno o vašem senzibilitetu, možda pronađete jednu za sebe. Birajte želite li cimere sponzorušu i homoseksualca koji pak svojoj trećoj cimerici daju naputke kako se urediti za spoj s dečkom ili zagorski djevojčurak koji hrabro dolazi u ured komesara Simovića ne bi li ga nagovorila da joj dopusti vidjeti zaručnika - a koji je u vojnom kampu. Ako vas ne zaokupi neka od ove dvije priče, preostaje vam živčana kuja s televizije koja tlači svojeg muškarca zbog vlastite samopromocije, ali i ljubavna priča jednog priglupog para - u realnim etapama svake ljubavne veze.

Ono što pozdravljam jesu koreografija i režija. Da, s četiri crne stolice, jednim stolom i dva do tri rekvizita je moguće napraviti dobru zajebanciju od nešto više od sat vremena. Kad se tome pridodaju fantastične izvedbe sva četiri glumca - dok sjede na stolicama, a i kad se kriju u pozadini pozornice - dobijete cjelovito kazališno djelo koje je spremno za daljnji plasman na tržište. Ne valja zaboraviti ni tekst koji ne štedi nikoga, a koji živi u aktualnim zbivanjima. Sve je to prožeto onime što nas najviše veseli i rastužuje - ljubavlju. Ljubav je zajebana, što jest jest. Dokazali su to i glumci tog ludog četvrtka s početkom u 19:38. Minimalna scenografija premješta pozornost s raskošnih tkanina i boja kulisa i rekvizia na četiri mlade osobe odjevene u crno koje su istovremeno različiti likovi, ali i zvučna pozadina jedni drugima.

      Fotka ukradena s FB stranice Loptica - https://www.facebook.com/PredstavaLoptice/?fref=ts

Baš kao i Glumice & to, ova me predstava neodoljivo podsjeća na Kako misliš mene nema, predstave u kojoj Amar Bukvić i Filip Juričić razbacaju publiku teatra EXIT u kazališnom uratku Ivice Bobana. Njih dvojica su sami na sceni, ali se dobija osjećaj kao da ih je barem desetak. Četiri nezaposlene glumice napravile su spektakl nevjerojatan za toliko malo (malo?) glumaca na sceni. I na kraju naši (vaši?) Loptičari koji su uspjeli postići jednak efekt - s malo ljudskih tjelesa i scenografije učiniti da predstava izgleda vizualno puno bogatije no što jest. Čini se da je Weidlich išao kontra moje životne filozofije pa je iskoristio dobro znanu "manje je više" spikicu, ali mu je svakako upalilo.

Iako je ulaznica 60 kuna, kupila bih ju ponovno - kud puklo da puklo!

nedjelja, 3. siječnja 2016.

[PRAZNIK U RIMU - NA BALKANSKI NAČIN]

Nekoliko dana prije isteka 2015. po prvi puta sam pogledala Praznik u Rimu s Audrey Hepburn i Gregoryjem Peckom u glavnim ulogama. Trebala je to biti nekakva uvertira za Marojev i moj posjet u Rim. Prije odlaska smo se malo sprdali kako ćemo se provesti jednako kao i akteri iz filma, kad ono - upala sam u paralelan svemir tamo negdje 30. prosinca kad mi je stopalo broj 39/40 kročilo na rimsko tlo.

Iako smo u početku mislili da ćemo samo iz šale okinuti fotku na Španjolskim stubama gdje ću ja jesti sladoled, a Maroje stajati iznad mene, scenarij se odvio potpuno drugačije. Možda smo to trebali naslutiti onog trenutka kad su Talijani točno u trenutku našeg posjeta odlučili renovirati Španjolske stepenice i turistima onemogućiti glumljenje prizora iz filma. To nas doduše nije spriječilo da pojedemo sladolede. Patriot Maroje je konstatirao kako je sladoled iz Vinceka i dalje ukusniji od onog talijanskog. 

Budući da je propala inicijalna ideja fotkanja na stepenicama, odlučili smo otprditi i vožnju Vespom pa smo umjesto toga odabrali fun ride legalnim bijelim taksijem rubnim rimskim ulicama. Kušali smo na Staru godinu i talijansko vino koje nam se toliko svidjelo da je Maroje posljednju butelju natakao u autobusu na povratku doma dva dana kasnije. Tog fatalnog 31. prosinca prevarili su me opijati. 

Audrey su nadrogirali kako bi lakše zaspala, a mene je uzelo talijansko vino, talijanski pjenušac, talijansko pivo. Sve je kulminiralo mojim velikodušnim preuzimanjem bengalke od nepoznatog Talijana i vitlanje njome usred gomile. (Ne)srećom, moje je divljanje evidentirao kolega iz autobusa svojim profi fotićem tako da smo i Audrey i ja nakon buđenja imali prilike vidjeti inkriminirajuće fotografske dokaze.

Zabava je bila toliko neponovljiva da smo prvog dana 2016. Maroje i ja dva sata proveli u policijskoj postaji baš kao i ekipa iz filma. Šteta što ne mogu reći da je rezultat posjeta bilo feštanje po gradu. Naime, uspjela sam nasjesti jednom od sitnih talijanskih kriminalaca i u novu godinu uploviti praznih džepova. Srećom, vrlo brzo se preko Facebooka javila stanovita Federica koja je pronašla sve moje dokumente odbačene na zemlji, pretpostavljam u blizini Koloseuma gdje se zbio nemili događaj. To, doduše ne mijenja činjenicu da su novčanik i svi novci otišli u nepovrat, ali se ponovno pokazalo da Bog čuva pijance i budale.

Audrey žicala Gregoryja, Matina žicala Maroja. Naredna dva dana, bila sam primorana živjeti na Marojev račun. Bilo mi je prilično neugodno živjeti bez centa u džepu pa smo uglavnom gladovali – kako bi Maroje rekao 'u kolijevci gastronomije'. Utješila sam se mišlju da ću možda izgubiti koji kilogram i u svoju se domovinu vratiti jednako tanašna strukića kao u princeze Hepburn. Šteta što je to ostala samo slatka maštarija.

Na koncu smo, unutar svog meteža početkom (n)ove godine zaboravili posjetiti crkvu Santa Marie i gurnuti ruke u Usta istine. Ali nije bed, u kampusu u kojemu smo spavali, restoran je u predvorju imao plastičnu repliku. Taman za gurnuti ruku pred ulazak u autobus i okinuti fotku. Jedinu fotku koja može parirati filmskoj sceni. Time je završio moj praznik u Rimu. Iako me pluća još uvijek bole od smoga koji se nadvio nad Rimom, a duša zbog činjenice da sam podlegla talijanskom lopovluku, zadovoljna sam avanturom.

Ako ništa – bacila sam jedan novčić u Fontanu di Trevi tako da u nekom trenutku očekujem svoj povratak u Rim. Korumpirana Italijo – vidimo se kad se vidimo!