utorak, 12. ožujka 2019.

Halo tata? Jesam, ja sam

Uobičajena jutra. Nakon buđenja, ide mijenjanje pelene. Potom malo igre po stanu i neka klopa. Obrok NK po novom redovito potjera pa se iskrca u prekrasnu čistu pelenu, baš kako je najljepše. Ponovno smo na mjestu gdje se nerado svakodnevno sudaram s realnošću. Posrana pelena. Poliježem je na prematalicu i krećem u akciju. Ona se odguruje nogama i rukama pokušava uhvatiti komade spolovila. Kad posegne rukom, podviknem "ne", a ona zaurla od smijeha. Ja opet, a onda i ona. Drugim riječima, zajebava na prematalici.

izvor: www.thoughtco.com

Zazvoni mi telefon. Stavim si malenu šaku na početak ušne resice jer još uvijek nisam u stanju naciljati uho."Halo? Halo tata? Jesam, ja sam. Evo, mama me upravo presvlači u kupaonici. Jela sam bananu ujutro, sira i vrhnja. Pila sam i vode. E da, pojela sam i malo kruške jer sam je zamijenila za jabuku, ostalo sam pobacala po podu pa sam gledala mamu kako briše. Bilo je dobro.

Šta ti radiš? Ne razumijem uopće što si mi rekao. Čekaj, ponovi? Nisam te čula jer mama viče "fuj, odurno". Aha aha. Malo sam razbacivala igračke po stanu. Konkretno, zavitlala sam onu drvenu kuglicu što ih imamo tri u tri različite boje ispod kauča. Pokušala sam doći do nje, ali nisam uspjela. Ali realno, da sam i došla do nje, znaš da bih je samo bacila na drugo mjesto. E da, potrgala sam nekoliko listova one lijepe Winnie Pooh slikovnice. Nešto sam i pojela, ali su mi rupčići bili daleko ukusniji. Haha, fora je bilo ujutro, uvijek se rado budim prije sedam ujutro s prvim zrakama sunca.

Ah... kakvo opuštanje ovako gologuza. Mama me pušta da se guzovi malo zrače, to mi je najdraže. Animira me nekim glupim igračkama da se ne odgurujem nogama i ne mašem rukama. Haha, show, tako mi je drago da nisam na njezinom mjestu. Nego, što ti još moram ispričati? Aaaaa da, jutros kad si odlazio na posao si slučajno vrata od hodnika ostavio otvorena pa sam brzo otišla napraviti nered. Mama je prala suđe pa nije primijetila. Uglavnom, srušila sam jednu policu s cipelama, razbacala jednokratne uloške za cipele i srušila ključeve. Polizala sam i malo potplata tvoje čizme. Nije neki okus, papuče i dalje drže prvo mjesto.

Uh, oh. Oprosti, mama mi je stavljala pelenu pa me izokretala kao vreću krumpira. Ok sam, nema panike. Nešto sam ogladnila. Hm, što mi se jede? Nemam pojma... mislim da neću ništa što mi mama ponudi. Zapravo, hoću. Ali samo ako mi dopusti da sama nabodem vilicom i prinesem ustima! Fora je to. Neki dan sam počela s tim. Čini mi se da mamu malo nervira što se igram hranom. Zato sam danas cijelu posudicu prevrnula na pod i onda štramplama obrisala sve ulje. Bilo je za-kon. Jedva čekam reprizu! E da, reci mami kad dođeš doma da stavlja malo previše omekšivača u odjeću, ove štrample se osjete ono do prizemlja. Tenks tata, znala sam da ćeš shvatiti. Ipak sam gunđalo na tebe, kužimo se mi.

Morat ću prekinuti uskoro. Uglavnom, šta sam ti još htjela reći? Popila sam danas jedno 160 grama mlijeka dok sam ležala na kuhinjskom podu. Pila sam ga kao da nema sutra, prepreukusno je. Još uvijek razmišljam o njemu. Mislim da ću zahtijevati još jednu bočicu. Jedva čekam da baka dođe da se malo igramo i da me nosi po balkonu i daje mi da dodirujem sve u što uprem prstom. Jučer mi je dala da uzmem dva upaljača. U svaku ruku po jedan. Pokušala sam je animirati da mi treći stavi u usta jer su mi obje ruke bile zauzete, ali nije htjela. Umjesto toga mi je pokazivala kako izgleda vatra. Ali ok, to sam već vidjela, mama mi je pokazala neki dan. Haha, super se zabavljam dok te nema. Ups, možda ti to nisam trebala reći.

Ništa, moram ići sad, mama me mora odjenuti. Čujemo se, vidimo. Budi mi dobar."

izvor: www.cellcode.us

U kutijicu s njezinim četkicama za zube odložim Pezovu Lisu Simpson kojom sam je zabavljala da uspijem u miru promijeniti pelenu. Navučem na nogu jednu nogavicu od štrample. NK trzne nogom i skine je. Značajno me pogleda, zastane na trenutak. Odloži sa strane šakicu koju je do tada držala tobože na uhu. I nastavi zajebavati na prematalici.

subota, 3. studenoga 2018.

Oprez, Matina u prometu!




Sklapam igračku iz Kinderjaja koja se sastoji od tri komponente. Aviončić neki. Buljim u papirić s uputama i ne shvaćam gdje griješim. Pasivno agresivno guram jedan od dva kartončića u plastiku i ne shvaćam gdje griješim. Ne shvaćam. Što je ovo, kakve su ovo pizdarije? Ili sam ja s godinama poglupila ili su nove generacije prepametne.

Novo znanje za staru generaciju


Jesam li dio stare generacije? Nemam pojma. Ja sam „milenijalac“. Prije nekoliko tjedana sam kao milenijalac ponovno sjela u školske klupe i to s hrpom pripadnika generacije Z. Upisala sam autoškolu! Kazali su mi da sam „stari vozač“ jer u 28-oj prvi put polažem. Da se mene pitalo, ne bih ga nikada položila. Davor Gobac nema vozačku, zašto bih ja?

Silom prilika upisala sam autoškolu kad NK bude trebalo voziti na ritmiku, saksofon, slikanje, kartanje i ostale vannastavne aktivnosti. Malo je reći da sam se šokirala količinom informacija koje vozač mora istovremeno procesuirati u prometu. Prometni znakovi, prometne oznake, semafori, policajci, pješaci i biciklisti, ostali automobili, neoprezna djeca. Ipak, ništa me nije prenerazilo kao RASKRIŽJA. Njih ono fakat moraš skužiti. Pravilo ove strane pa pravilo one strane. Što kad je žuto treptavo svjetlo, hoćete li propustiti motocikl ili autobus? Možda oba vozila? Tko vozi prvi, tko drugi, a tko treći? Mislim si – hajde vi svi prođite pa ću ja zadnja, nikamo ne žurim.

Nakon predavanja smo rješavali pitanja – svaki polaznik po jedno pitanje. Pred svima. Horor. Dok je ekipa unutar sekunde davala točne odgovore na pitanja s raskrižjima, ja sam grozničavo buljila u bočne ceste na fotkama i domišljala se odgovora. Muk i tajac, a cijela prostorija čeka da beknem neko slovo. Sekunde su mi se, jasno, u tom trenutku činile kao vječnost pa sam „intinuitivno“ odgovarala. Moja intuicija s lakoćom me dovela do netočnih odgovora. Baš lijepo. Gotovo lijepo kao činjenica da su na ispitu upravo raskrižja eliminacijska pitanja. Uz sve točne odgovore, jedno pogrešno riješeno raskrižje vodi te do novih 146, 50 kuna koje treba uplatiti za još jedno polaganje.

Naravno da sam se malo usrala bez veze. Naime, ispit sam riješila sa stopostotnom točnošću. 120/120.

Univerzalno znanje za sve generacije?

Položivši ispit, ulice i prometala gledam drugim očima. Ako me netko vozi u autu, rado mu tumačim znakove ili dajem uputu kako postupiti u prometu. Iako me nitko ne sluša, možda bi trebao. Naime, reklo bi se da znanje o prometnim propisima ostaje zauvijek. Kao vožnja biciklom, jednom kad ju naučiš znaš. Međutim, simpatičan je bio moj naivan pokušaj da od iskusnog vozača Maroja doznam odgovor na neko pitanje.

Rješavam zadaću, dolazim do pitanja s policijskim službenikom koji kontrolira promet jer ne rade semafori. Pitam ga smijem li proći pokraj njega uz takav i takav položaj tijela. „Smiješ“, odgovara mi Maroje. Nešto mi je čudno u odgovoru. Bacim oko na materijale s predavanja. NE SMIJEM PROĆI. Kažem mu to, na što me on zbunjen pita zašto ne bi prošao. Nakon što mu studiozno pojasnim što znači koji položaj tijela, zaključi on da „ionako rijetko srećemo prometne policajce“. Okej, legitiman razlog da zaboravimo prometna pravila kad oni reguliraju promet.

Ulazimo u našu ulicu i spazim da je na njezinom početku prometni znak za područje smirenog prometa. Strašno se razveselim i otkrijem mu koje je značenje znaka. Odgovara on meni da nikada nije vidio taj znak. Pet godina živi na lokaciji. Nikada nije vidio taj znak. Legitiman razlog da zaboravimo što znači. Nekoliko dana kasnije veselo prijatelju s vozačkom dozvolom ispričam da poznajem sve znakove te istaknem upravo taj kao primjer. Njegova reakcija bila je – „Kaj je to, kak to izgleda?“.  Trebam li dalje pokušavati?

To ti je kao vožnja biciklom

Nakon propisa, došlo je vrijeme da prođem i prvu pomoć. Predavanja su bila teški CSI. Čini se da sam do sada živjela u balončiću od sapunice jer mi je nadrealno zvučalo da se čovjeku prilikom prometne nesreće može amputirati noga. Ili da čovjek može biti prividno mrtav, bez da se osjeti puls ili kucanje srca.  Sve to nešto viđamo po medijima, posebice onim visoko etičkim koji odluče objaviti fotografije unesrećenih osoba i prizora s mjesta nesreće, ali slabo smo toga svjesni.
Recimo, jeste li znali da je jedan od triju sigurnih znakova smrti kod unesrećenika u besvijesnom stanju takozvano „mačje oko“? Ono naime nastaje već desetak minuta nakon smrti, a mi samo trebamo pritisnuti kažiprstom i palcem čovjekovu očnu jabučicu. Zjenica oka će se u tom trenutku suziti pod pritiskom, a kad maknemo prste slijedi trenutak istine. Ako se zjenica ne vrati u prvobitan (okrugao) položaj, nastupila je smrt.  Znate kako izgleda mačje oko? Otuda i naziv.

Mislila sam da su propisi i prva pomoć teška zabava. A ne ne – zabava je definitivno u autu. Zamislite samo o kakvom dernečenju se radi kad na drugom satu izlazite vozilom na cestu te vozeći prema obilježenom pješačkom prolazu naprosto – obiđete pješaka koji prelazi... bez kočenja? Što može biti uzbudljivije od toga? Sigurno ne kad skrećete po principu „nema automobila, znači svaka prometna traka je moja“. Ili kad date desni žmigavac pa okrenete glavu ulijevo kako biste provjerili dolazi li vam drugo vozilo. Naposljetku, parkiranje na poziciji s koje smo krenuli. „Stisni lijevu i koči. Sada povuci ručnu.“ Skrenem pogled na mjesto gdje bi se trebala nalaziti ručna. Instruktor gleda mene, ja gledam nevidljivu ručnu. Muk i tajac. Hoće li se ručna materijalizirati pred mojim očima ili je ovo zekica pekica za kraj prvog sata vožnje? Osjetim se strašno imbecilno i procijedim – „A di je ručna?“ Možda se smijete, a možda ipak shvaćate se do sada nisam susrela s ručnom u formi najobičnije tipke, nego klasičnom polugom koja se povuče. No, s kratkim dijalogom koji slijedi vam je dopušteno nasmijati (mi) se.

Srećem kolegicu s faksa nakon odvoženog prvog sata. Dijeli sa mnom iskustva sa svoje pradavne vožnje i kaže da je ona vozila Golfa. Upita me imam li i ja isto vozilo.

„Golf? A ne ne, ja vozim Volkswagen.“

Šta je, di je beba?


Napisala sam već tri kartice teksta, a nigdje pravog spomena bebe? Kako to? Kako to kako to? Sigurna sam da vas je to malo razočaralo. Baš kao što mene malo razočara što me na piće zovu poznanici koje nisam godinama vidjela, a koji nakon euforije što me vide na ulici i poziva „na kavu“ svakako dometnu „da dođem s Nelom Koko“.
Govoreći o bebi, nemam puno novosti. Posjela se, počela puzati, jesti kruh i biti zahtjevnija no prije. Ima tih nekih dana koji su kao crne rupe, ono, traju 78 sekundi. Provedem ih s NK koja viče većinu dana jer joj ništa nije po volji i onda nekako dođe noć, a ona pođe spavati. No, evo za sve zainteresirane jedan kuriozitet i jedno mini razvojno postignuće.

Kuriozitet sranja od straha

Vjerujem da čak i neroditelji znaju da malu djecu umiruju glasni i neugodni zvukovi poput buke fena, usisivača, miksera i slične bijele tehnike jer ih podsjeća na život prije života - u trbuhu. Kad je NK bila stara dva do četiri mjeseca, bio je gušt usisavati znajući da neće ni trznuti iz sna. No, svemu lijepome dođe kraj pa tako i ovome. Beba uskoro puni devet mjeseci, a sada ju svi zvukovi koju su ju nekoć umirivali PLAŠE. To znači da se moram skrivati u kupaonici da joj zblendam kašu jer me inače molećivo gleda i plače s kuhinjskog poda. To znači da čišćenje stana traje po dva do tri dana, a da usisivač gasim svakih 5-10 minuta kako bih umirila bebu i obrisala joj suze te potom nastavila nešto što mi inače oduzima tridesetak minuta.

Prilično frustrirajuće. Srećom, imam nosiljku pa sam neki dan mudro odlučila spraviti joj kašu i usisati stan s njom na prsima. Nije ni glasa pustila. Jedino je prilikom usisavanja svako malo zaklanjala glavu u moja prsa kao da bježi u zaklon. Baš mi je to bilo simpatično. Ono što mi je bilo nešto manje simpatično je vonj govneca koji sam osjetila čim sam isključila usisivač. Iako je stoički podnijela i blender i usisivač bez da je iz nje izašao ikakav glas, nešto je očito moralo. Mala se doslovno - usrala od straha.

Razvojno postignuće

Ustajanje neki dan. Dala sam bebi jesti i promijenila joj pelenu. Potom sam je donijela u krevet ćaći njenome, Maroju. Posjela sam je ispred njega. Pogledala ga je te izgovorila svoju prvu riječ: “Ta-ta.” Maroje se strašno raznježio.

Kraj priče.

utorak, 3. srpnja 2018.

Sve što ste doživjeli u prvim mjesecima bebe, a niste se usudili nikome reći


Kad postaneš roditelj, doživiš se u apsurdnim stanjima u kojima se možda do tada nisi našao. Posereš se, takoreći, sebi u usta. Pa tako moliš Boga da dijete konačno utone u san tijekom dana da ti možeš nešto odraditi ili odspavati ili naprosto buljiti u zid bez da te netko stalno doziva. I onda kad dijete zaspi, ti sjedneš na kauč, u ruke primiš mobitel i.... počneš pregledavati djetetove fotografije.
Brojne su još apsurdnosti koje su vjerujem svi kao roditelji novog čovjeka na ovoj planeti doživjeli, a ovo je čista kamilica u usporedbi sa situacijama kojih se vjerojatno neki i srame. Dopustite da podijelim s vama svoja iskustva, šteta bi bila da ostanu samo u mojem sjećanju. Volite rang liste? Evo, rangirat ćemo iskustva. Samo za vas ide TOP 3 iskustava. I jedan bonus.

Dojenje naše svagdašnje

Izvor: www.parents.com

Dojenje je svakako zanimljiva aktivnost koju ne usvoji svatko, a s kojom su učestale tegobe. O kojoj se održavaju posebne radionice, otvaraju grupe pomoći i samopomoći, pišu knjige. Ono, nije zajebancija. Tako unutar svih pojedinosti treba pripaziti i da se dvije dojke ravnomjerno daju djetetu. Malo lijeva, malo desna. A na izbor je svakoj ženi hoće li u jednom podoju nuditi obje dojke ili prilikom svakog podoja samo jednu. Ja sam se odlučila za potonje. I što? Jasno da sam u nekom trenutku zaboravila koliko često sam ponudila jednu, a koliko drugu. Pa je jedno jutro lijeva dojka postala dojčica. Doista, kažem vam – lijeva je dojka upadljivo bila manja od desne. Ono, malena otužna vrećica. Desna dojka je rasla u svojoj punini dok je lijeva otužno visila. Malo je reći da sam se šokirala. Recimo da sam imala dojam da mi sisica više nikada neće ponovno narasti. Potužila sam se u svim grupama za pomoć koje postoje na Facebooku, poharala internetske članke, za mišljenje pitala druge mame. Kako povećati dojku?

Nakon doslovno dva ili tri dana, dojčica je malo ojačala. Ipak, gotovo dva mjeseca kasnije, ova je dojka i dalje zadržala status dojčice te je malo manja od desne. Malo manje mogu preživjeti. No, zašto sam vam ovo ispričala? Zato jer sad dolazi onaj montipajtonovski moment u cijeloj priči – onaj lakrdijaški začin koji moj život čini šarmantnijim.

Beba je nekoć kenjala svakodnevno. Sada se to prorijedilo na jednom u nekoliko dana. Pri tome je znakovita velika dojka. Jer, kad mala objeduje s velike dojke, znam, bit će sranja. Doslovno. Naime, na maloj dojci beba samo piški dok veća dojka znači i veće govno.

Kad smo već na govnima, mislim da mogu sa sigurnošću reći da niti jedna majka nije NE doživjela izasrano dijete sa svom odjećom. I ja sam imala čast doživjeti isti prizor koji me, moram priznati, nije iznenadio. Iznenadio me trenutak u kojem se dogodio. U glavnoj ulozi bila je velika dojka. Srećom, NK se potrudi da niti jedan prdež ili kakanje ne prođu u tišini pa nema dileme oko toga što se događa. Tako je prilikom jednog od objeda istovremeno jela i kakala. Dakle, nije se po-kakala, nego je kakala. Bila je to neprekinuta radnja. Proces. I tako je ona jela i srala. I srala i srala i srala. Pitala sam se ima li tome kraja. Bome, nije bilo kraja pa sadržaj nije ostao samo u peleni nego se hrabro protegnuo do polovice leđa. Odlična zabava, rekla bih za cijelu obitelj, ali nije – samo mene je počastilo.

Znaš ono kad imaš bijele hlače i dobiješ menstruaciju?

Izvor: hugzillablog.com

Prvi put me počastilo i u javnosti. Bebi, tom preslatkom malenom biću prdeži su počeli smrditi. Kao novopečeni roditelj, još uvijek sam razdragana svaki put kad beba prdne jer „ajme, pa ona raste“. Prema tome, jasno je razlučiti smrad prdeža i velike nužde. Baš kao što nema dvojbe kad vas zadesi Murphyjev zakon.

Tako smo Maroje, pomladak i ja išli rješavati nešto za DiVan što je trajalo ravno 15 minuta. Kolica i autosjedalicu smo ostavili u autu jer su za to kratko vrijeme bile dovoljne moje snažne ruke. Okruženi ljudima i ugovarajući suradnje, do mojih je nosnica dospio smrad. Na moj užas, bilo mi je jasno da ono nije bio smrad prdeža. Lagano sam bebi otklonila malenu nogavicu i imala što vidjeti. Bogat sadržaj njezine pelene izbio je van po rubu hlačica. I po mojoj majici. Bijeloj majici. Niste valjda mislili da sam u kritičnom trenutku imala bilo koju od boja koje inače nosim? Ili da sam imala boju općenito.

Šlag na tortu donijeli su svi koji su joj se unosili u lice u trenutku dok sam ja već spoznala što krije njezina pelena. Ako ja osjetim smrad, bome ga osjete i oni, pomislim. Što reći... brzo su se odmaknuli. Okej, nije bed, sad ionako odlazimo, nastavi se tijek misli. Uđemo u auto, položim bebu u autosjedalicu kako bismo brzinski došli do druge lokacije na kojoj se Maroje pod hitno trebao pojaviti i kako bih ja po dolasku u miru presvukla i očistila malene guzove. Vožnja je trajala manje od deset minuta, no i dalje dovoljno da beba onako posrana zaspi snom pravednika. Olakšala se i utonula u san. To ju nažalost nije spasilo od toga da ju izvadim i presvučem. Nakon toga, pogađate - NIJE više zaspala.

Kad dijete i roditelj zamijene uloge


U pedijatrijskoj ordinaciji nalazi se drvena poličica s gomilom igračaka iz Kinderjaja. Prvi put sam bila pristojna i samo gledala. Na drugom pregledu sam dogovorila trampu. Ja donesem svoje igračke pa se đoramo za njezine dupliće ili jednostavno 'bezvezne'. Naravno, od drugog do trećeg pregleda je rupa od dva mjeseca jer beba ide na prva tri pregleda u dobi od mjesec dana te dva i četiri. Pažljivo proberem svoju skromnu kolekciju i izdvojim one koje sam spremna zamijeniti. Pospremim ih u kartonsku kutiju te se sutradan s majkom Zdravkom uputim na pedijatrijski pregled. Riješimo brzinski sve formalnosti, a onda dođe red na ono što sam čekala. TRAMPA.

Medicinska sestra i doktorica zbunjene, spaze kutiju koju sam šutke položila na stol istog trenutka kad sam ušla u ordinaciju, a pedijatrica me pita „što je to“. „Igračke koje sam došla zamijeniti“, odgovaram spremno. Obje se od srca nasmiju. Potom kreće akcija. Medicinska sestra otvara kutiju, šokirano gleda igračke istovremeno me pitajući „zar sve to?“ te vadi primjerke jednog po jednog na svoj stol. Doktorica mi staje uz bok te obje proučavamo njezinu drvenu policu ispunjenu igračkama. Kreću komentari oko toga koja igračka je bila popularna u čijem djetinjstvu, koja je kojoj favorit i još neki sitni razgovori. Krajičkom oka spazim kako se neka druga mama s djetetom neprestano naviruje u ordinaciju, ali ju ignoriram i nastavljam dalje s doktoricom mijenjati igračke. Dojma sam kao da odabir traje satima, a zapravo je riječ o minutama. Pritisak raste. Druga mama se i dalje naviruje u ordinaciju, sve agresivnije. Uspješno je izvršila pritisak, ali ne na mene i doktoricu, nego na MOJU MAMU koja me s NK čekala na vratima. A šta, kad je MOJA MAMA dreknula, usrala sam se i prestala birati igračke. Moram priznati da mi je to pomrsilo planove jer sam uspjela odabrati samo sedam igračaka.

Pedijatrici sam ostavila sve svoje primjerke, neka ostanu za druge pacijente. U rujnu dolazim u miru proučiti ostatak njezine kolekcije... i nema te “druge mame s djetetom” koja će me suptilno potjerati.

BONUS: Malo o bebinom tijelu


Neki dan spazim da su bebini maleni listovi potpuno izgrebani. Podsjeti me to na roditeljima poznatu situaciju kad se novorođenče (iz)grebe po licu. I stvarno – kako tare nožicama jednom o drugu, a na stopalima ima jednako oštre nokte kao na rukama, izgrebe si noge. Sranje, sad će me pedijatrica ponovno upozoriti da odrežem djetetu nokte jer da su predugi, pomislim. Pogledaš bebine listove, a prizor je kao da živimo u šumi.

Također, beba se počela smijati na glas. Ne svojim izgrebanim nogama, nego općenito. To sam čekala! Kako ju se može nasmijati? Tako da joj se u lice viče „mala beba“. No, ako ste Matina Tenžera, onda ju možete nasmijati i tako da izustite bilo što ili da se naprosto svojim licem ukažete pred njezinim očima. Ne kažem ja bezveze – trebalo bi početi izvoziti moju glupavu facu. Primjerice, dati izraditi i multiplicirati umanjenu verziju moje glave koja bi se onda prodavala maloj djeci ili vješala na retrovizor automobila. Jebeš boriće.

Mirisni borići i mirisne bebe! Pretpostavljam da malo tko ne voli onaj karakterističan miris bebe. Svi znaju i da bebina kakica ima nezaboravan miris. No, malo tko govori o ostalim sitnim bebinim mirisima na koje u svakom slučaju nisam računala. Znate ono 'sirče' koje vam se stvori ispod nokta ili između nožnih prstiju? Imaju ga i bebe iiiii.... također smrdi. Na stranu nokti i nožni prsti jer sirče se bebama ponajviše stvara u čvrsto stisnutim šakicama, ali i iza ušiju te ispod pazuha i općenito na svim mjestima gdje se salo prelijeva, primjerice na zapešćima. Slatko, jel da?

četvrtak, 1. ožujka 2018.

Stiglo pojačanje!

Kakva je bilanca?

7-9 sati sna tijekom noći
3 buđenja
13 kila mršavija
1 živčani slom tjedno
2 tjedna stara beba



Groundhog Day

Kako opisati novi početak? Možda najbolje krenuti od kraja. Jer protekla dva tjedna živim beskrajan dan. Što je sjajno za ljubitelje rutiniziranih navika, ali ne i za skitnicu koja je prisiljena boraviti doma umjesto na ulicama. Iz sata u sat se miješaju modusi poduzetništva i kućanice, a svaki nosi svoje gnjusobe i draži. I još je tu neka tamo beba s Marojevom glavom i mojim usnama.

Bebo, tko si ti?

Ne znam koliko je ono potrebno da zavoliš dijete osim činjenice da im koža ima prekrasan i opojan miris nevinosti i sreće. U svakom slučaju, i dalje me prati osjećaj da čuvam tuđe dijete te da će se sretni roditelji kroz koji dan pojaviti na mojem kućnom pragu i odnijeti njihovo malo čudo sa sobom. Što reći - još uvijek ih čekam.
Kaže ekipa, kad preživiš prvi tjedan, spreman si na sve. Zašto im ne vjerujem? Poslužit ću se svojim omiljenim rečeničnim alatom - floskulama: Tiha voda brege dere, Zatišje pred buru... jer čekaju se sve krasotice koje napadnu bebu u malim danima - grčići, osipi, prehlade, povraćotine i ostalo.

Na stranu sve pobrojano, ipak sam ja dobri stari pozitivac - boravak doma ima svojih prednosti. Polako, ali sigurno, počela sam konzumirati ciklus filmova Wesa Andersona i strašno sam zadovoljna. Naime, dobar dio grada već je upoznat s mojom ljubavlju pregolemom spram Fantastičnog gospodina Lisca, a sada je došlo vrijeme da potvrdim je li Anderson uistinu toliki filmski virtuoz. Grand Budapest Hotel, Rushmore i The Darjeeling Limited su prekriženi, idemo dalje s filmskim ciklusom u vlastitom aranžmanu. Nadalje, pripremam veliki povratak u književnu sferu jer ima knjiga koje će - oh tako mi svega - konačno biti pročitane. No, pragmatičnost na prvom mjestu, najprije smo proždrli knjige o bebama jer svaki savjet dobro dođe. Naposljetku, kao da sam počela planski kuhati. Spravila sam danas svoj prvi gulaš. Neka se ne zaboravi. O okusima ćemo kasnije.



1001 sat

Te subote se dan nije sastojao od 24, nego 1001 sata. Stigle smo iz bolnice s osmijehom da bi on vrlo skoro bio izbrisan s lica. Lagala bih kad bih rekla da me doma dočekao kaos jer je metež bio samo u mojoj, a očito i bebinoj glavi. Ona se nikako nije mogla priviknuti na novi prostor i novi kinderbet, a ja na bebin plač i fizičku bol od poroda. Ronila je suze beba, ronila je suze Matina. Dan, a ni noć nijesu imali kraja. Beba je efikasno usisavala moju nervozu, a potom ju vraćala meni.

I sad kreću paranoidne misli poput one da će beba biti nervozna ako je majka nervozna, da će kroz majčino mlijeko unijeti kortizol i biti nemirna. Jer sve što smo nas dvije radile tijekom noći i prijepodneva narednog dana bilo je popraćeno suzama. Ali najvažniji su uspjesi, zar ne? Dok su mi suze kapale po bebinom tjelešcu, uspjela sam višekratno do vrha nahraniti dijete, promijeniti joj pelenu, previti gazu na pupčanom batrljku te izvježbati kukiće. Ona je cijelo vrijeme bila spokojna kao da je osjećala da je majka te subote dotaknula dno.

Na sreću, već je nedjelja donijela dašak svježeg zraka. Nevjerojatno ili ne, dojam je bio kao da se subota nikada nije dogodila. Beba se priviknula na mene i ja na nju, a nedjelju smo jednom riječju provele harmonično. Što jest jest, moram priznati da me spasio Maroje koji je pohitao u dječji dućan vrativši se kući s gnijezdom u koje smo nježno smjestili bebu. I odjednom BAAAAAM! Beba nije imala problem s kinderbetom, nije imala problem s novim prostorom. Gnijezdo je riješilo stvar!



Onaj-Čiji-Se-Učinci-Ne-Smjju-Izgovoriti

Gdje je sve počelo. Ne seksom. Činom koji je još uvijek, čudnovato, zavijen velom tajne. Svi znamo da je bolan, ali nitko o njemu ne govori. Znate-Već-Tko.

Grozomoran, zastrašujuć, potresan.

POROD!

Najprije moram reći da nikako ne mogu shvatiti žene koje:

a) Rode više od tri djeteta
b) Planiraju trudnoću jer svim srcem žele rađati

Naime, porod kao i ono što mu prethodi odnosno slijedi uistinu je - grozomorno, zastrašujuće i potresno iskustvo. Osjećaj nakon njega bio je da ću drugo dijete posvojiti. Ionako je plemenitije. Samo promišljanje o tome da ponovno prolazim cijelu proceduru užasava. Naravno, kao prava dama zaobići ću detalje jer ću dopustiti da svaka žena doživi svoju priču, pa ću samo reći da je sve prošlo u redu te da nisam imala nikakvih komplikacija, nego da me naprosto iznenadio intenzitet boli. Izvanserijsko i nešto što se ne zaboravlja, rekao bi čovjek. A opet, dva tjedna kasnije razmišljam kako je ljudski mozak čudesan i kako sjećanja blijede. Ne biste vjerovali, ali već sve teže dozivam to bolničko iskustvo. Kao da sam ga samo pročitala na listu papira, ali ne i doživjela.

Čime odgovaram na vlastita dva pitanja oko toga da ne mogu shvatiti žene koje rode više od tri djeteta ili one koje planiraju trudnoću jer svim srcem žele rađati.

P.S. Beba se rodila 14.2., dva dana prije termina - u 13 sati i 13 minuta.


Četvrti trimestar

Three accomplished, one more to go! Nekima je najljepši, nekima nešto manje lijep, ali je činjenica da ga svaka žena prođe - četvrti trimestar. Jer trudnoća je samo uvod u tromjesečnu rapsodiju u kojoj upoznaješ vlastito i bebino tijelo na jedan, do tada nepoznat način.

Nemam što puno govoriti o njemu s obzirom da smo još uvijek na polovici nultog mjeseca, ali mogu reći da me zabavljaju maleni kurioziteti kojih do sada nisam bila svjesna. Što jest jest, nisam ih ni mogla biti svjesna budući da nisam nikada bila trudna. Ali što ja znam, vidiš u filmovima pa misliš da si sve iskusio i da sve znaš.

1. Mlijeko koje curi iz dojki i dojke općenito. Način na koji očito reagiraju na bebu tako da praktički osjetiš tok mlijeka kako se slijeva niz mliječne kanale, način na koji podrhtavaju kad je u tijeku dječji plač.. i naravno molitva da će ovako bujno poprsje ostati barem dijelom ove veličine kad prestaneš dojiti.

2. Pohlepnički zvukovi sisanja. Oni koji sa mnom provode nešto više vremena, upoznati su s mojom halapljivošću te strašću prema hrani. Gladuš. Takva je i moja djevojčica. Nije vječito gladna, ali kad jede, onda jede kao da joj je to posljednji obrok. Ne pada jabuka daleko od stabla - na žalost ili na sreću.

3. Bebine bizarnosti koje te svaki put nanovo preplaše. Zašto plazi jezik, zašto joj jedno oko povremeno gleda na istok, a drugo na zapad? Zašto joj se cijelo tijelo peruta, zašto joj se krmelj pojavljuje samo u jednom oku? Zašto navečer hiperventilira i kako je moguće da tako veliki šmrkalj boravi u tako malenom nosu? Je li moja beba normalna, jesam li ja nenormalna? Puno je to pitanja, a slutim da će se njihov broj u nadolazećim danima, tjednima i mjesecima samo gomilati.

4. Vječito nesuglasje oko načina postupanja s djetetom i opreme koju mu (ni)je potrebna. Široko povijati - da ili ne? Pustiti dijete da malo plače ili mu iste sekunde priskočiti u pomoć? Ostaviti ga da spava u kinderbetu ili puštati u krevet? Ispuhivati mu nos ručnom pumpicom ili aspiratorom koji se natakne na usisivač? Je li u stanu pretoplo ili prehladno? Reklo bi se, pusti priče - mama zna. Ne, mama ne zna. Mami je potrebna pomoć. Majčinski instinkt je ili mit ili ga ja nemam - ili kasni baš kako i ja imam običaj.

5. Divljanje hormona. Ja kao kraljica ledena srca nisam mislila da mogu ispustiti toliku količinu suza tako neočekivano. Da, hormoni prilično luduju nakon poroda. Prekrasan je snježni dan - evo suzica. Prekrasan je snježni dan, a ja ne mogu uživati u njemu van stana? Evo suzica. Nakon što prođu snježni dani, okrenut će na južinu koju - oh, tako ne volimo - a baš tada će doći vrijeme da se s bebom po prvi puta izađe van - evo suzica.

Nemam čime zaključiti ovaj post pa ću konstatirati nešto što nisam mislila da ću ikada učiniti, čime ću učiniti izdajnički čin protiv sebe same - jedva čekam ljeto.

P.S. Hormoni.


ponedjeljak, 27. studenoga 2017.

Stiže pojačanje!

Znate one srednjoškolske priče kad raspravljate o tome tko će iz društva prvi pred oltar, koji će dobro zarađivati i tko će imati koliko djece? Za potonje obično uprete prstom u one lišene roditeljskih ambicija, neke grupne klaunove, fakine, zabavljače. I onda ovi momentalno odmahnu rukom jer „kaj pričate vi, nema šanse?“

Mmmm da.

Ova mi je priča prije nekoliko mjeseci postala kristalno jasna u sjećanju. Jer naravno da je moje društvo najprije uprijelo prstom u mene. Da stvar bude zanimljivija, ne sjećam se da sam izjavila da „nema šanse da su u pravu“ jer sam bila svjesna da će se upravo meni život grohotom nasmijati u lice. Mogu eventualno reći da je Marojev izraz lica bio neprocjenjiv počevši od trenutka kad su se na malenom bijelom ekrančiću pojavile dvije plave crte položene jedna preko druge. Posebno pamtim naznaku u uputama da „crtice mogu biti iznimno tanke, no plus je plus.“ Srećom, moje su crte bile dovoljno debele da se vide s devetog kata pa nije bilo prostora dilemama.

Došla maca na vratanca!

Zašto baš sada? Najbesmislenije pitanje na svijetu u ovom je trenutku bilo potpuno irelevantno pa je jedina opcija bila okrenuti se šalama i pošalicama.

Oh Bože, trudna sam!

THE SHIT IS REAL

Izvor: Pinterest

Nekoliko je stavčica koje mi zaokupljaju pažnju od srpnja jer internet je nepresušan izvor kako korisnih tako i neupotrebljivih informacija koje očito teže napraviti kontraefekt i nepotrebno zastrašiti svakoga iole pokolebljivog. Najprije ću spomenuti da gotovo dva mjeseca nisam znala da imam podstanara, a hvala Bogu u međuvremenu sam se potrudila posjetiti sve relevantne festivale i koncerte počevši od sjajnog Sea Stara koncem svibnja. Pohodila sam i koncert Prophets of Ragea, nehotice se pogala s ostatkom auditorija. Dobro je bilo. Uživala sam dakle u svim koncertnim blagodatima.

Jedino me malo zabrinuo podatak da se bebi upravo u prvom tromjesečju razvijaju svi najvažniji dijelovi tjelesa u nastajanju - uz posteljicu - pa ne bi bilo zgodno živjeti neuredno jer time riskiramo daljnje bebino zdravlje. Zanimljiv podatak, posebno kad ga pročitaš dva mjeseca prekasno.

Ne mogu istaknuti niti jednu drugu pojedinost iz prva tri mjeseca jer, osim što su proletjela dijelom u slabo svjesnom stanju, nisu bili praćeni nikakvim simptomima. Doduše, trebalo je početi ljude suočavati s nečime s čim se ni sama još nisam suočila. Nije bilo reakcija – bila je samo jedna – nevjerica. Nekoliko je emotivnih prijateljica zaplakalo od sreće, drugi su se zaustavili na širokim osmijesima i dobrim željama. A roditelji kao roditelji – pokeraških izraza lica. Jer u mojoj obitelji facijalne ekspresije ili iskazivanje osjećaja nikad nisu bili jača strana. Tako se tata nevoljko pomirio s onom groznom „titulom“ koja momentalno postara čovjeka. Postat će djed. Mamu s druge strane su brinula pitanja egzistencijalne prirode, a prvo razumsko u ovoj situaciji bio je djetetov spol.
Jer Zdravka je tijekom svoje trudnoće naivno očekivala dječaka da bi na porodu shvatila da među nogicama nešto nedostaje. Dobila je utješnu nagradu. Mene. Unuk je dakle jedini mogao ispraviti kozmičku nepravdu koja joj je nanesena prije 27 godina. Šteta što ni u drugom koljenu neće dobiti zadovoljštinu. Možda iz drugog pokušaja ili trećeg koljena.

Trbuh je bio neznatan pa nije trebalo Bogu i narodu nagovijestiti da će ovo društvo dobiti još jednog Hrvatića. Kao nešto se događalo, a kao da nije. Sve je bilo ok, samo što sam se morala „pripaziti“ oko žderačine. Pa sam pojačala unos slatkog u svim agregatnim stanjima. Izdala me krvna slika jer sam imala lagano povišen šećer u krvi zbog čega me ginekologica poslala na OGTT, odnosno test kojim se p(r)okazuje rizičnost kod pojave (gestacijskog) dijabetesa. Imala sam nekoliko tjedana fore do testa, a krajnji ishod bio bi da me stave na rigoroznu dijetu. Nije zvučalo dobro jer prosinac bez kolača veliki je grijeh.

TRUDNIČKE TAKTIKE

Izvor: Rebel Circus

Drugo tromjesečje bilo je prožeto dobrim nekim iskustvima. Osim što se osjećam puna energije i prilično poletno te pozitivno, čini se da i okolina reagira na to jer uspijevam ispuniti svaku misiju koju zacrtam. Prvi je pao OGTT. Srušila sam si šećer u krvi tako da se mogu veseliti blagdanskoj trpezi u punom smislu riječi.

Pohodim krajnje ugodan trudnički program dva puta tjedno u Šarenom studiju – fit mama. Ondje sam upoznala trudnicu koja mi je dala koristan savjet po pitanju OGTT-a. Naime, nema osobe kojoj nisam ispričala svoju bojazan od negativnog rezultata testa i odlaska na dijetu. Pa mi je ona sugerirala da prethodnu večer nakon 19 sati ništa ne jedem te da popijem solo limunadu. Razina šećera u krvi ionako je najviša ujutro, a ovako bih ju maksimalno snizila. Sva sretna što sam ugledala svjetlo na kraju tunela, ispričala sam Maroju da imam plan.

Čovjek se zgrozio. „Matina, nije poanta da zajebeš sustav, nego da paziš na zdravlje!“, rekao je. Malo smo se nasmijali na ovo, a ja sam postupila prema njezinom naputku. Nemojmo se zavaravati da je samo to donijelo uspjeh. Zaista sam korigirala režim prehrane pet tjedana prije testa i naposljetku ga slomila kao od šale. Moram istaknuti i nešto što će istinski shvatiti samo druga trudnica. OGTT i fama koja se stvara oko njega.

Bože, internetski forumi su neprocjenjiv izvor bedastoća. Čitala sam malo što je OGTT, kako izgleda i što kažu trudnička iskustva. Vrlo kratko ću vam objasniti kako test izgleda:
Ujutro dođete natašte, izvade vam krv. Nakon toga popijete čašu punu glukoze, dakle neke zašećerene guste tekućine. Točno sat vremena kasnije vraćate se na novo vađenje krvi. Između ne smijete ništa jesti i piti osim ako baš nećete umrijeti od dehidracije pa u tom slučaju možete srknuti malo vode. Također ne smijete napuštati prostor klinike. Okej. Sat vremena nakon drugog vađenja vraćate se na treću rundu. Gotovo.

Forumi su govorili sljedeće: Tekućina koju popijete je toliko gnjusna da velik broj trudnica povrati, a izrazito je važno da povedete nekoga sa sobom da vam bude moralna podrška tijekom duga DUGA duga dva i pol sata sjedenja u čekaonici. Jer – vi NE SMIJETE izlaziti van, zatočeni ste unutar zdravstvene ustanove. Velika je to trauma za velik broj žena.

Molim kako?

Povela sam Maroja, ali ne iz straha pa da mi netko bude pratnja, nego zato jer smo ionako pobjednički tandem koji svugdje ide zajedno. Došla sam ujutro, izvadili su mi krv, a onda sam popila tu čašu viskozne tekućine koja mi je toliko efikasno utažila glad da sam poželjela zamoliti još jednu čašu da se nahranim kak' spada. Medicinska sestra koja mi je vadila krv samoinicijativno me upozorila „da mi ne padne slučajno na pamet da izlazim van ili odem zapaliti cigaretu.“ Prije toga me sumnjičavo dva puta upitala jesam li uistinu trudna. Drago mi je da hrvatskom zdravstvenom sustavu izgledam kao lakrdija.
Sat vremena je trajalo kao šest minuta u obje runde. Prisilila sam doktorice da mi odmah daju rezultate za dva od tri vađenja. Rezultati su bili zadovoljavajući. Po izlasku iz klinike pojela sam kolač od rogača.

„SVE JE DOBRO“

Izvor: Bored Panda

Čujem i čitam raznolika iskustva s kojima se bore trudne žene. Bude mi žao jer mi je teško pojmiti da netko toliko fizički pati tijekom mjeseci. Kod mene je ljudi sve dobro. Pa tako jedino mogu istaknuti da je, stupivši u treće i posljednje tromjesečje krenulo s laganim žgaravicama koje nisu izazvane prežderavanjem ili odabirom krivih namirnica.
Nadalje, svi koji me poznaju, znaju koliko često inače pohodim toalete. No, sada.... sada shvaćam da je sve prije bilo ples i pjesma jer moj mjehurčić sada prima oko dva decilitra tekućine, a onda poziva na katapultiranje.

Počela sam s neugodnostima da bih se što prije prebacila na ugodnosti kojih je daleko više. Ponajprije su to dojke. Oh, moje nekoć malene dojčice sada su porasle. Kaže Maroje da sada konačno imam čime ispuniti grudnjake u kojima je uvijek bilo prostora. Da Maroje, zato jer sam oduvijek bila vizionar. Dok žene kupuju nove grudnjake, ja štedim novac. Plus – u mojim košaricama još uvijek ima prostora za napredak. Kažu ljudi da sam se proljepšala, no nisam sigurna je li to samo floskula. No, što jest jest, osjećam se ljepše iznutra pa očito negdje curi i na van. Isprobala sam neke male radosti kojih se nisam dotaknula u prethodnim godinama života. Moja prva pedikura, moj prvi fitness program, moja prva masaža tijela na kojoj su me istovremeno masirale čak tri osobe. Da, morala sam zatrudnjeti da doživim sve ono što svaka žena koja drži do sebe doživljava na tjednoj, dvotjednoj ili mjesečnoj bazi.

Naposljetku ostaju samo maleni strahovi koji su mi sve bliži. Ne vjerujem nebulozama koje savjetuje internet, ali realno – teško je ne promišljati o pojedinim stavkama. Hoće li mi dijete stvarno otkinuti bradavicu prilikom dojenja, hoću li se malo pokakati tijekom poroda i – što je bebi preglasno?
Na Noć vještica sam s društvom prošetala do Mojoa na čašicu razgovora. Kad je konobar došao uzeti narudžbu, Maroje je izrekao čarobnu riječ. Teranino.

Matina: Može i meni!
Konobar: Hoćete dupli?
Matina: Može!
(Konobar odlazi)
Maroje: Što radiš ti?
Matina: Što? Teranino je ukusan.
Maroje: DUPLI Teranino? Samo ćeš srknuti s ruba čaše, ja ću popiti ostalo.

U tom trenutku u mojoj se glavi izrodila zlokobna misao: Rodit ću potrgano dijete! A neću ipak, Maroje je popio većinu mojeg pića. Treba slušati pametnije. Slušala sam ja te večeri osim Maroja i bend koji je tamburao. U nekom trenutku su mi postali toliko glasni da je neugoda maltene postala fizička. Istovremeno me beba šakom udarila u trbuh. Bilo je to filmsko iskustvo. Jer, dok je meni kroz glavu prolazila misao o neugodnoj glasnoći same izvedbe, beba je to potkrijepila onako kako ja običavam – agresijom. Napustila sam lokal i pomislila da možda ovo sa sluhom fakat nije šala.

Nije me to, da se razumijemo, spriječilo da pohodim Dubiozin koncert. A čisto informativno – beba tada nije šaketala. Dakle, očito je stvar bila u odabiru glazbe, a ne glasnoći.

DOLAZI BOŽIĆ!

Izvor: archzine.fr

Za mene je ultimativan pojam sreće božićno vrijeme. Neću nabrajati zbog čega jer je lista konkretna, a vi me možete pitati ako će vas jako zanimati. Zadržimo se na temi. I dalje je sve vrlo nadrealno, a meni dojam da je sve velika šala koja će uskoro prestati.

Ja kao majka? HAHAHAHAHAHA dajte molim vas, kako bi rekla bivša županica Lovrić Merzel.

Što vam je na stvari ljudi moji? Dva puta u životu sam nekom malenom čovjeku promijenila pelenu i to rođaku. Sjećam se tog trenutka kao da se dogodio jučer, a ne prije desetak godina. Položila sam tjelešce na krevet, skinula mu hlačice te rastvorila pelenu. Miris fekalija ispunio je prostoriju unutar ravno sekunde. Šokirala sam se. Piješ samo mlijeko pobogu, odakle ovakav vonj?! Pregrmila sam jer, nisam ja ta koja svakodnevno po nekoliko puta mijenja pelenu. Do veljače kada će iskustvo postati rutina. Da ne govorim da u životu bebu nisam primila u ruke.

- Želiš ga primiti u naručje?
- Bolje ne, neću da mi ispadne, ljepše mu je kod tebe, sve je u redu.

Krajnji domet govorimo li o interakciji s djecom bilo je tapšanje po malenim ramenima ili dodir kažiprstom po debelom obraščiću. I sada bih ja kao trebala odgojiti vlastito dijete. Kažu mi da ću biti cool mama. Ne brine mene hoću li biti „cool mama“, nego hoće li dijete biti dovoljno cool.
Kao što sam rekla tati – ne bih voljela odgajati priljepak koji te neprestano vuče za rukav i sramežljivo pogledom traži dopuštenje za svako sranje. Idi maleno dijete, druži se s ljudima, upoznaj svijet! Uvijek se šalim da me odgojila ulica. Nikad nisam imala barijera u komunikaciji sa strancima, a sjedala sam sa svakom obitelji za stol kao da je moja vlastita. Bila sam dijete kojemu kad striček u tramvaju ponudi čokoladu, ono uzme dva reda, a ne kockicu. Bila sam dijete koje se zatvori u sobu i sate provede u igri. Nit' ga vidiš, nit' ga čuješ.

Ispričam ja to sve svome taji.

Matina: Gledaj, ispravi me ako griješim, ali moje djetinje uspomene mi govore upravo tako.
Dražen: Imaš pravo. Kad se malo bolje sjetim, ti si čak i samu sebe uspavljivala.
Matina: Drugim riječima, sama sam se odgojila.

Koje dijete samo sebe uspavljuje? Recimo, nadam se da će to biti ono moje.


srijeda, 22. veljače 2017.

Make America Boring Again


Čini se da sam propustila napisati post u siječnju. Šteta. Na "početku" (n)ove godine rado se prisjećam kako mi je bilo na prvom putovanju u veliku, Hrvatima ljubljenu Ameriku. Iako smo naviknuli pod nazivom "Amerika" njegovati onaj velebni dio istaknut u američkoj audiovizualnoj kulturi pritom misleći da je svaka savezna država isto sranje, samo s drugim imenom - čini se da je suha Arizona uspjela pobiti i tu misao.

Naime, Arizona je uvjerljivo najdosadniji dio Amerike. Dva tjedna sam s kolegama s Televizije Student boravila u najvećem njezinom gradu Phoenixu, koji čak slovi za jednog od najnaseljenijih američkih gradova s 1,5 milijuna stanovnika u samoj gradskoj jezgri (zbrojivši stanovnike njegovih "gradova satelita", već smo bliži frapantnoj brojci od pet milijuna). Šteta što ga to nije spasilo da na njegove ulice dovede neki život ili barem sadržaj koji bi se mogao posjetiti, ovjekovječiti, upamtiti. Nula bodova. Ako nemaš auto kojim možeš proputovati cijelu ovu gradusinu, cijelu saveznu državu ili djelić ostalih te barem upijati impresivnu prirodu koja okružuje grad i državu, osuđen si na samovanje ili brijanje po rijetkim mjestima gdje postoji noćni život.

Sve vam je jasno kad vam kažem da je birc Alice Coopera zatvoren nakon 21 sat. Da, Alice Cooper je iz Phoenixa.

Iako su me upozorili da se ne iznenadim kad vidim da je u Americi sve megalomanski i predimenzionirano, moram priznati da nisam mogla ostati suzdržana ugledavši ove prizore vlastitim očima. Što reći, iako je Rick Moranis kao ludi znanstvenik Wayne Szalinski u istoimenom filmu smanjio djecu, očito je zaboravio smanjiti i sve ostalo. Automobile, zgrade, ulice, reklame, kaktuse. Jebote, čak su i oblaci veći no u Hrvatskoj!

A kaktusi moji voljeni. Veliki kao kuće. I maleni kao Kylie Minogue. Ima ih svakakvih. Arizona je, naime, dom specifične vrste kaktusa saguaro koja raste samo na ondašnjem području. Stanovnici su toliko ponosni na svoju nacionalnu biljku da ju rado ističu na kojekakvim mjestima poput registracijskih oznaka automobila, smještaju kao dekoraciju u teglice po restoranima i uredima, OBJEDUJU, od njih rade parfeme. Ali glavno da je pronaći jednu dostojanstvenu figuricu kaktusa u suvenirnici pravi izazov. Pa sam se, na povratku kući s AERODROMA morala počastiti magnetom kaktusa jer je to bilo najbolje od ponude. Sigurno niste znali da vas kaktusi mogu napasti i bez da ih dotaknete. Naime, na našem putu nekoliko puta su nas upozorili da se pojedinim kaktusima ne približavamo previše jer znaju "ispucati" svoje trnje na nevine žrtve. Sjajan podatak, pamtit ću ga vječno, ali ne i ovu kaktusoidnu vrstu napadalačka karaktera.


U svakom slučaju, da se vratimo na veličine jer veličina je važna. U to sam se svakako uvjerila pri susretu s jednim od sedam svjetskih čuda. Grand Canyon mjesto je koje morate doživjeti, a ne prepričati. Njegova nevjerojatna prostranstva i moć koju pritom isijava iz svoje dubine gotovo da vas vuče da "malo dublje" zavirite u njega. Naravno, ako ste dovoljno razboriti, samo ćete okinuti pokoju fotku i zadržati lijepe misli u vašim glavama.


Naposljetku, a i čisto novinarski - koliko god Amerikanci bili hodajuće lutkice umjetnih osmjeha i iskarikirane ljubaznosti, otvorenost  i suživot s medijima kojoj su naučeni od malih nogu, blagdan je za novinare - posebno one koji dođu iz zemalja skrojenih od slabo ljubaznih i grintavih ljudi poput Hrvatske. Budući da smo imali ludu sreću sletjeti na američko tlo ravno dan nakon što je Trump obznanio svijetu da će građanima sedam muslimanskih zemalja na otprilike četiri mjeseca zabraniti ulazak u Ameriku, prisustvovali smo jednom od mnogih prosvjeda održanima na aerodromima diljem sjevernog dijela kontinenta. S kakvom lakoćom smo stupali u kontakt s ljudima, bilo je to neopisivo. S kakvom lakoćom smo pristupali bilo kome i nakon prosvjeda - osvježavajuće. No, neću duljiti po tom pitanju jer bih tako nešto mogla sačuvati za neke druge postove.

Amerika je u svakom slučaju (barem zasada) potvrdila neke moje predrasude koje su se pokazale činjenicama. Osim toga da su ljudi neuobičajeno otvoreni, srdačni i hiperljubazni te čak pomalo u ophođenju s ljudima i naivni, hrana je zaista šokantna. Ponuda je šarolika, ali i gotovo potpuni junk. Mislim da ću vam najslikovitije opisati neizbrisivu sliku u svojoj glavi ako kažem da se od mnogih potpuno gotovih (!) jela koja možete kupiti zamrznuta, a potom samo zagrijati u mikrovalnoj na odabir nude i brojni burgeri koji su spremni za jelo - dakle s već pečenim mesom, sirom i povrćem - a zamrznuti i u iščekivanju da ih podgrijete, a potom u slast (s naglaskom na slast) pojedete.


Osim hrane, umjetna je slika netaknutih Phoenixovih zgrada, savršeno pokošene trave i pustih ulica bila dodatno naglašena posjetom meksičkom gradu Nogalesu smještenom na američko-meksičkoj granici s famoznim "Trumpovim" zidom. Naime, s obje strane granice postoje dva Nogalesa - sestrinska grada od kojih je onaj američki Nogales Arizona, a meksički Nogales Sonora. Budući da je riječ o malenom graničnom gradiću, nema mnogo toga za vidjeti, ali su me tamošnji otužni gradski prizori potaknuli da se jednom vratim u meksičku dubinu. Prljave ulice, buvljaci nasred pločnika i evidentno siromaštvo sušta su suprotnost svemu američkome.


Zato Amerikanci koriste priliku za jeftin šoping na meksičkom tlu - za povoljne lijekove odnosne odrađivanje stomatoloških zahvata. Govoreći o shoppingu, ja se ničim nisam počastila jer se ispostavilo da je zagrebačko tržište šarolikije no u Phoenixu! Eto, znala sam da su bili u pravu kad su nas lagali da je Zagreb Amerika u malom.




Za kraj sam skovala i mali pjesmuljak o Americi:

Amerika.
Dobro ju je proživit'
Ali 'ko će to na duže staze preživit'?



nedjelja, 4. prosinca 2016.

HRVATSKE PEKARNICE: Ispljuni me nježno

Teško mi je znati kako i odakle početi kad se dotaknemo gastronomske tematike. Osim što nisam nikakav gurman, a ni gastronomski znalac, mnogi znaju da nisam pretjerano ni zahtjevna. S obzirom da dolazim iz obitelji seljaka ili u najmanju ruku nekakve srednje klase u hrvatskom stilu, odgojena sam da ne pitam previše oko objeda koji mi se posluži.

To dakako, ne mijenja činjenicu da neka jela ne podnosim, pa tako ni ne konzumiram - ili pojedine namirnice. Ipak, sretan sam čovjek kad za doručak pojedem zobene pahuljice s jogurtom, bez ikakvih dodataka u vidu meda, voća ili orašastih plodova. Pekarnice su mi najbolje prijateljice jer gablece često donosim upravo odandje. Drugim riječima, nije ovo nekakav stručan tekst, ali poluanalitičkim bi se mogao nazvati. Ili kroz oči jednog malog čovjeka koji naveliko prigovara oko svega.


No, najprije fun fact za početak - poznanici ili potpuni neznanci često misle da sam vegetarijanka ili veganka. Uvjerena sam da je to zbog mojih lezbijskih šiški koje u ljudskoj svijesti možebitno odražavaju i neki životni stil. Čini li me to lažnjakom? U svakom slučaju, nerijetko se počastim mesnim jelima. Kako sam spomenula, čest sam gost brojnih zagrebačkih pekarnica. Volim peciva, volim tijesto i onu nezdravu maščobu kojom ih se premazuje. U strogom centru grada nalazi se pekarnica koju sam uzdizala u nebesa. Šarolik asortiman, iznimno ljubazne djelatnice i vrlo ukusna hrana. E sada, budući da volim živjeti u prošlosti, rado sam se ondje vraćala bez obzira što je opis iz prethodne rečenice davno otišao "u gastronomsku ropotarnicu povijesti". I tako sam neki dan sebe i dvije kolegice s posla odvela ondje ne bismo li nešto prizalogajile prilikom odlaska na piće. Krenut ću s kraja: Ne planiram se ondje više vratiti.


A sada da ukratko objasnim svoju pekarsku žalost. Iako sam njihov redovit kupac, unatrag godinu do dvije primjećujem drastičan pad kvalitete proizvoda u svojoj nekada omiljenoj pekarnici. Hajde, rekoh, oprostit ću im. Ipak, ono preko čega ne mogu prijeći jest prodavanje muda pod bubrege. Usporedbe radi, malena pekarnica pokraj mojeg fakulteta kojom se uglavnom svi sprdaju zbog siromašne kvalitete kruha i peciva (a koju ja dakako odano štujem) može se pohvaliti neviđenom korektnošću žena koje ondje rade. Nemojmo pritom ljubaznost zamijeniti za ljudskost, poštenje i korektnost. Ako zatražim pecivo A, a djelatnica mi sugerira da ipak uzmem pecivo B jer je svježe, ja to zovem korektnošću. S druge strane, ako me u spornoj pekarnici djelatnica navede da ne uzmem proizvod koji sam prvotno zatražila, nego drugi jezivo loše kvalitete, onda više nismo krušni prijatelji. Obično se držim iste kombinacije proizvoda - bučnica i dva mesna užitka. S obzirom da ovog puta nisu imali te famozne mesne užitke, djelatnica mi je predložila da uzmem burek s mesom. Dobra stara naivčina Matina je pristala i dobila hladan burek, polustvrdnutog tijesta te skorenog mesa koje je s vremenskim odstojanjem uspjelo promijeniti i okus. Do pola sam ga pojela i to na silu, vjerojatno od jada da ne bacim i novac i hranu u smeće. Da se razumijemo, okus tog bureka mi nije bio gori od okusa gorčine i razočaranosti koji je ostao u usnoj šupljini nakon njega.

Nikada, ali nikada neću shvatiti kako netko ima obraza kupcu predložiti stariji i nekvalitetniji proizvod umjesto da bude suprotno. Također neću shvatiti kako vlasnik te pekare, koji možebitno djelatnicama prijeti koječime ako se ne proda što više asortimana (pa one tome doskaču beskrupuloznim uvaljivanjem starih artikala), ne razmišlja da će takvim načinom rada možda netko otrovati želudac, dobiti dijareju ili povratiti pa mu primjerice nekim stvrdnutim pecivom razbiti izlog lokala. I na kraju - hoće li hrvatsko gospodarstvo vječito nagrizati pohlepa i neprofesionalnost te kroničan manjak ljudskosti?


Osim pekarnica koje stoje načičkane jedna na drugoj ili malih trgovina koje hvataju posljednji atom zraka među Konzumima, Lidlovima i Intersparima, uzdižu se u nebesa i mnogi burgeraji koji polako ali sigurno preplavljuju centar grada. Volim burgere, da. Ali brate mili, sigurno ih ne volim toliko da osim njih i preslane hrane u Umamiju svaki dan prezalogajim jedno te isto, samo s drugačijim prilozima i sastojcima. "Možeš si kuhati doma", pomislit će mnogi. Da, mogu si kuhati doma. Ali govorim o šarmu hranjenja po zalogajnicama ili lancima brze hrane koji ne moraju uvijek uključivati burgere, pizzu, pomfrit, peciva i burger, pizzu, pomfrit i peciva.

Iskustvo boravka u Njemačkoj mi je pokazalo da je moguće imati lance zdrav(ij)e brze prehrane - koji ne bi nužno garantirali profit, ali gastronomsku šarolikost svakako bi. Ono što sam rado uzimala u pauzama između predavanja ili kao doručak u vlaku bio je kus-kus s raznim dodacima, a pakiran u plastične posudice čija je veličina dostatna za dva lagana objeda. Osim što ga je bilo praktično spremiti u torbu bez rasipanja, držao bi sitost dovoljno dugo za cijeli dan, a ne samo kao nešto za premostiti do "prave hrane". Sigurna sam da bi se dalo smisliti još "to go" varijanti koje ne bi bile nezgrapne kao juhe i variva koji se prolijevaju putem. Možda tako nešto postoji u Zagrebu, ali vjerojatno tipa u Novom Jelkovcu u koji se dobar dio pučanstva boji kročiti nogom jer ga mediji stigmatiziraju kao "najveći hrvatski geto". I naravno - na rastućim street food festivalima.


No, dobro. Sad ćemo se mjesec dana utapati u kobasicama različitih veličina.... okej, ovo je krivo zazvučalo. U svakom slučaju, kućice su se ove godine toliko razmnožile po gradu da ćete uspjeti pojesti i nešto 'drugačije', tako da ne brinite. Sretno vam adventsko prejedanje!