subota, 3. studenoga 2018.

Oprez, Matina u prometu!




Sklapam igračku iz Kinderjaja koja se sastoji od tri komponente. Aviončić neki. Buljim u papirić s uputama i ne shvaćam gdje griješim. Pasivno agresivno guram jedan od dva kartončića u plastiku i ne shvaćam gdje griješim. Ne shvaćam. Što je ovo, kakve su ovo pizdarije? Ili sam ja s godinama poglupila ili su nove generacije prepametne.

Novo znanje za staru generaciju


Jesam li dio stare generacije? Nemam pojma. Ja sam „milenijalac“. Prije nekoliko tjedana sam kao milenijalac ponovno sjela u školske klupe i to s hrpom pripadnika generacije Z. Upisala sam autoškolu! Kazali su mi da sam „stari vozač“ jer u 28-oj prvi put polažem. Da se mene pitalo, ne bih ga nikada položila. Davor Gobac nema vozačku, zašto bih ja?

Silom prilika upisala sam autoškolu kad NK bude trebalo voziti na ritmiku, saksofon, slikanje, kartanje i ostale vannastavne aktivnosti. Malo je reći da sam se šokirala količinom informacija koje vozač mora istovremeno procesuirati u prometu. Prometni znakovi, prometne oznake, semafori, policajci, pješaci i biciklisti, ostali automobili, neoprezna djeca. Ipak, ništa me nije prenerazilo kao RASKRIŽJA. Njih ono fakat moraš skužiti. Pravilo ove strane pa pravilo one strane. Što kad je žuto treptavo svjetlo, hoćete li propustiti motocikl ili autobus? Možda oba vozila? Tko vozi prvi, tko drugi, a tko treći? Mislim si – hajde vi svi prođite pa ću ja zadnja, nikamo ne žurim.

Nakon predavanja smo rješavali pitanja – svaki polaznik po jedno pitanje. Pred svima. Horor. Dok je ekipa unutar sekunde davala točne odgovore na pitanja s raskrižjima, ja sam grozničavo buljila u bočne ceste na fotkama i domišljala se odgovora. Muk i tajac, a cijela prostorija čeka da beknem neko slovo. Sekunde su mi se, jasno, u tom trenutku činile kao vječnost pa sam „intinuitivno“ odgovarala. Moja intuicija s lakoćom me dovela do netočnih odgovora. Baš lijepo. Gotovo lijepo kao činjenica da su na ispitu upravo raskrižja eliminacijska pitanja. Uz sve točne odgovore, jedno pogrešno riješeno raskrižje vodi te do novih 146, 50 kuna koje treba uplatiti za još jedno polaganje.

Naravno da sam se malo usrala bez veze. Naime, ispit sam riješila sa stopostotnom točnošću. 120/120.

Univerzalno znanje za sve generacije?

Položivši ispit, ulice i prometala gledam drugim očima. Ako me netko vozi u autu, rado mu tumačim znakove ili dajem uputu kako postupiti u prometu. Iako me nitko ne sluša, možda bi trebao. Naime, reklo bi se da znanje o prometnim propisima ostaje zauvijek. Kao vožnja biciklom, jednom kad ju naučiš znaš. Međutim, simpatičan je bio moj naivan pokušaj da od iskusnog vozača Maroja doznam odgovor na neko pitanje.

Rješavam zadaću, dolazim do pitanja s policijskim službenikom koji kontrolira promet jer ne rade semafori. Pitam ga smijem li proći pokraj njega uz takav i takav položaj tijela. „Smiješ“, odgovara mi Maroje. Nešto mi je čudno u odgovoru. Bacim oko na materijale s predavanja. NE SMIJEM PROĆI. Kažem mu to, na što me on zbunjen pita zašto ne bi prošao. Nakon što mu studiozno pojasnim što znači koji položaj tijela, zaključi on da „ionako rijetko srećemo prometne policajce“. Okej, legitiman razlog da zaboravimo prometna pravila kad oni reguliraju promet.

Ulazimo u našu ulicu i spazim da je na njezinom početku prometni znak za područje smirenog prometa. Strašno se razveselim i otkrijem mu koje je značenje znaka. Odgovara on meni da nikada nije vidio taj znak. Pet godina živi na lokaciji. Nikada nije vidio taj znak. Legitiman razlog da zaboravimo što znači. Nekoliko dana kasnije veselo prijatelju s vozačkom dozvolom ispričam da poznajem sve znakove te istaknem upravo taj kao primjer. Njegova reakcija bila je – „Kaj je to, kak to izgleda?“.  Trebam li dalje pokušavati?

To ti je kao vožnja biciklom

Nakon propisa, došlo je vrijeme da prođem i prvu pomoć. Predavanja su bila teški CSI. Čini se da sam do sada živjela u balončiću od sapunice jer mi je nadrealno zvučalo da se čovjeku prilikom prometne nesreće može amputirati noga. Ili da čovjek može biti prividno mrtav, bez da se osjeti puls ili kucanje srca.  Sve to nešto viđamo po medijima, posebice onim visoko etičkim koji odluče objaviti fotografije unesrećenih osoba i prizora s mjesta nesreće, ali slabo smo toga svjesni.
Recimo, jeste li znali da je jedan od triju sigurnih znakova smrti kod unesrećenika u besvijesnom stanju takozvano „mačje oko“? Ono naime nastaje već desetak minuta nakon smrti, a mi samo trebamo pritisnuti kažiprstom i palcem čovjekovu očnu jabučicu. Zjenica oka će se u tom trenutku suziti pod pritiskom, a kad maknemo prste slijedi trenutak istine. Ako se zjenica ne vrati u prvobitan (okrugao) položaj, nastupila je smrt.  Znate kako izgleda mačje oko? Otuda i naziv.

Mislila sam da su propisi i prva pomoć teška zabava. A ne ne – zabava je definitivno u autu. Zamislite samo o kakvom dernečenju se radi kad na drugom satu izlazite vozilom na cestu te vozeći prema obilježenom pješačkom prolazu naprosto – obiđete pješaka koji prelazi... bez kočenja? Što može biti uzbudljivije od toga? Sigurno ne kad skrećete po principu „nema automobila, znači svaka prometna traka je moja“. Ili kad date desni žmigavac pa okrenete glavu ulijevo kako biste provjerili dolazi li vam drugo vozilo. Naposljetku, parkiranje na poziciji s koje smo krenuli. „Stisni lijevu i koči. Sada povuci ručnu.“ Skrenem pogled na mjesto gdje bi se trebala nalaziti ručna. Instruktor gleda mene, ja gledam nevidljivu ručnu. Muk i tajac. Hoće li se ručna materijalizirati pred mojim očima ili je ovo zekica pekica za kraj prvog sata vožnje? Osjetim se strašno imbecilno i procijedim – „A di je ručna?“ Možda se smijete, a možda ipak shvaćate se do sada nisam susrela s ručnom u formi najobičnije tipke, nego klasičnom polugom koja se povuče. No, s kratkim dijalogom koji slijedi vam je dopušteno nasmijati (mi) se.

Srećem kolegicu s faksa nakon odvoženog prvog sata. Dijeli sa mnom iskustva sa svoje pradavne vožnje i kaže da je ona vozila Golfa. Upita me imam li i ja isto vozilo.

„Golf? A ne ne, ja vozim Volkswagen.“

Šta je, di je beba?


Napisala sam već tri kartice teksta, a nigdje pravog spomena bebe? Kako to? Kako to kako to? Sigurna sam da vas je to malo razočaralo. Baš kao što mene malo razočara što me na piće zovu poznanici koje nisam godinama vidjela, a koji nakon euforije što me vide na ulici i poziva „na kavu“ svakako dometnu „da dođem s Nelom Koko“.
Govoreći o bebi, nemam puno novosti. Posjela se, počela puzati, jesti kruh i biti zahtjevnija no prije. Ima tih nekih dana koji su kao crne rupe, ono, traju 78 sekundi. Provedem ih s NK koja viče većinu dana jer joj ništa nije po volji i onda nekako dođe noć, a ona pođe spavati. No, evo za sve zainteresirane jedan kuriozitet i jedno mini razvojno postignuće.

Kuriozitet sranja od straha

Vjerujem da čak i neroditelji znaju da malu djecu umiruju glasni i neugodni zvukovi poput buke fena, usisivača, miksera i slične bijele tehnike jer ih podsjeća na život prije života - u trbuhu. Kad je NK bila stara dva do četiri mjeseca, bio je gušt usisavati znajući da neće ni trznuti iz sna. No, svemu lijepome dođe kraj pa tako i ovome. Beba uskoro puni devet mjeseci, a sada ju svi zvukovi koju su ju nekoć umirivali PLAŠE. To znači da se moram skrivati u kupaonici da joj zblendam kašu jer me inače molećivo gleda i plače s kuhinjskog poda. To znači da čišćenje stana traje po dva do tri dana, a da usisivač gasim svakih 5-10 minuta kako bih umirila bebu i obrisala joj suze te potom nastavila nešto što mi inače oduzima tridesetak minuta.

Prilično frustrirajuće. Srećom, imam nosiljku pa sam neki dan mudro odlučila spraviti joj kašu i usisati stan s njom na prsima. Nije ni glasa pustila. Jedino je prilikom usisavanja svako malo zaklanjala glavu u moja prsa kao da bježi u zaklon. Baš mi je to bilo simpatično. Ono što mi je bilo nešto manje simpatično je vonj govneca koji sam osjetila čim sam isključila usisivač. Iako je stoički podnijela i blender i usisivač bez da je iz nje izašao ikakav glas, nešto je očito moralo. Mala se doslovno - usrala od straha.

Razvojno postignuće

Ustajanje neki dan. Dala sam bebi jesti i promijenila joj pelenu. Potom sam je donijela u krevet ćaći njenome, Maroju. Posjela sam je ispred njega. Pogledala ga je te izgovorila svoju prvu riječ: “Ta-ta.” Maroje se strašno raznježio.

Kraj priče.

utorak, 3. srpnja 2018.

Sve što ste doživjeli u prvim mjesecima bebe, a niste se usudili nikome reći


Kad postaneš roditelj, doživiš se u apsurdnim stanjima u kojima se možda do tada nisi našao. Posereš se, takoreći, sebi u usta. Pa tako moliš Boga da dijete konačno utone u san tijekom dana da ti možeš nešto odraditi ili odspavati ili naprosto buljiti u zid bez da te netko stalno doziva. I onda kad dijete zaspi, ti sjedneš na kauč, u ruke primiš mobitel i.... počneš pregledavati djetetove fotografije.
Brojne su još apsurdnosti koje su vjerujem svi kao roditelji novog čovjeka na ovoj planeti doživjeli, a ovo je čista kamilica u usporedbi sa situacijama kojih se vjerojatno neki i srame. Dopustite da podijelim s vama svoja iskustva, šteta bi bila da ostanu samo u mojem sjećanju. Volite rang liste? Evo, rangirat ćemo iskustva. Samo za vas ide TOP 3 iskustava. I jedan bonus.

Dojenje naše svagdašnje

Izvor: www.parents.com

Dojenje je svakako zanimljiva aktivnost koju ne usvoji svatko, a s kojom su učestale tegobe. O kojoj se održavaju posebne radionice, otvaraju grupe pomoći i samopomoći, pišu knjige. Ono, nije zajebancija. Tako unutar svih pojedinosti treba pripaziti i da se dvije dojke ravnomjerno daju djetetu. Malo lijeva, malo desna. A na izbor je svakoj ženi hoće li u jednom podoju nuditi obje dojke ili prilikom svakog podoja samo jednu. Ja sam se odlučila za potonje. I što? Jasno da sam u nekom trenutku zaboravila koliko često sam ponudila jednu, a koliko drugu. Pa je jedno jutro lijeva dojka postala dojčica. Doista, kažem vam – lijeva je dojka upadljivo bila manja od desne. Ono, malena otužna vrećica. Desna dojka je rasla u svojoj punini dok je lijeva otužno visila. Malo je reći da sam se šokirala. Recimo da sam imala dojam da mi sisica više nikada neće ponovno narasti. Potužila sam se u svim grupama za pomoć koje postoje na Facebooku, poharala internetske članke, za mišljenje pitala druge mame. Kako povećati dojku?

Nakon doslovno dva ili tri dana, dojčica je malo ojačala. Ipak, gotovo dva mjeseca kasnije, ova je dojka i dalje zadržala status dojčice te je malo manja od desne. Malo manje mogu preživjeti. No, zašto sam vam ovo ispričala? Zato jer sad dolazi onaj montipajtonovski moment u cijeloj priči – onaj lakrdijaški začin koji moj život čini šarmantnijim.

Beba je nekoć kenjala svakodnevno. Sada se to prorijedilo na jednom u nekoliko dana. Pri tome je znakovita velika dojka. Jer, kad mala objeduje s velike dojke, znam, bit će sranja. Doslovno. Naime, na maloj dojci beba samo piški dok veća dojka znači i veće govno.

Kad smo već na govnima, mislim da mogu sa sigurnošću reći da niti jedna majka nije NE doživjela izasrano dijete sa svom odjećom. I ja sam imala čast doživjeti isti prizor koji me, moram priznati, nije iznenadio. Iznenadio me trenutak u kojem se dogodio. U glavnoj ulozi bila je velika dojka. Srećom, NK se potrudi da niti jedan prdež ili kakanje ne prođu u tišini pa nema dileme oko toga što se događa. Tako je prilikom jednog od objeda istovremeno jela i kakala. Dakle, nije se po-kakala, nego je kakala. Bila je to neprekinuta radnja. Proces. I tako je ona jela i srala. I srala i srala i srala. Pitala sam se ima li tome kraja. Bome, nije bilo kraja pa sadržaj nije ostao samo u peleni nego se hrabro protegnuo do polovice leđa. Odlična zabava, rekla bih za cijelu obitelj, ali nije – samo mene je počastilo.

Znaš ono kad imaš bijele hlače i dobiješ menstruaciju?

Izvor: hugzillablog.com

Prvi put me počastilo i u javnosti. Bebi, tom preslatkom malenom biću prdeži su počeli smrditi. Kao novopečeni roditelj, još uvijek sam razdragana svaki put kad beba prdne jer „ajme, pa ona raste“. Prema tome, jasno je razlučiti smrad prdeža i velike nužde. Baš kao što nema dvojbe kad vas zadesi Murphyjev zakon.

Tako smo Maroje, pomladak i ja išli rješavati nešto za DiVan što je trajalo ravno 15 minuta. Kolica i autosjedalicu smo ostavili u autu jer su za to kratko vrijeme bile dovoljne moje snažne ruke. Okruženi ljudima i ugovarajući suradnje, do mojih je nosnica dospio smrad. Na moj užas, bilo mi je jasno da ono nije bio smrad prdeža. Lagano sam bebi otklonila malenu nogavicu i imala što vidjeti. Bogat sadržaj njezine pelene izbio je van po rubu hlačica. I po mojoj majici. Bijeloj majici. Niste valjda mislili da sam u kritičnom trenutku imala bilo koju od boja koje inače nosim? Ili da sam imala boju općenito.

Šlag na tortu donijeli su svi koji su joj se unosili u lice u trenutku dok sam ja već spoznala što krije njezina pelena. Ako ja osjetim smrad, bome ga osjete i oni, pomislim. Što reći... brzo su se odmaknuli. Okej, nije bed, sad ionako odlazimo, nastavi se tijek misli. Uđemo u auto, položim bebu u autosjedalicu kako bismo brzinski došli do druge lokacije na kojoj se Maroje pod hitno trebao pojaviti i kako bih ja po dolasku u miru presvukla i očistila malene guzove. Vožnja je trajala manje od deset minuta, no i dalje dovoljno da beba onako posrana zaspi snom pravednika. Olakšala se i utonula u san. To ju nažalost nije spasilo od toga da ju izvadim i presvučem. Nakon toga, pogađate - NIJE više zaspala.

Kad dijete i roditelj zamijene uloge


U pedijatrijskoj ordinaciji nalazi se drvena poličica s gomilom igračaka iz Kinderjaja. Prvi put sam bila pristojna i samo gledala. Na drugom pregledu sam dogovorila trampu. Ja donesem svoje igračke pa se đoramo za njezine dupliće ili jednostavno 'bezvezne'. Naravno, od drugog do trećeg pregleda je rupa od dva mjeseca jer beba ide na prva tri pregleda u dobi od mjesec dana te dva i četiri. Pažljivo proberem svoju skromnu kolekciju i izdvojim one koje sam spremna zamijeniti. Pospremim ih u kartonsku kutiju te se sutradan s majkom Zdravkom uputim na pedijatrijski pregled. Riješimo brzinski sve formalnosti, a onda dođe red na ono što sam čekala. TRAMPA.

Medicinska sestra i doktorica zbunjene, spaze kutiju koju sam šutke položila na stol istog trenutka kad sam ušla u ordinaciju, a pedijatrica me pita „što je to“. „Igračke koje sam došla zamijeniti“, odgovaram spremno. Obje se od srca nasmiju. Potom kreće akcija. Medicinska sestra otvara kutiju, šokirano gleda igračke istovremeno me pitajući „zar sve to?“ te vadi primjerke jednog po jednog na svoj stol. Doktorica mi staje uz bok te obje proučavamo njezinu drvenu policu ispunjenu igračkama. Kreću komentari oko toga koja igračka je bila popularna u čijem djetinjstvu, koja je kojoj favorit i još neki sitni razgovori. Krajičkom oka spazim kako se neka druga mama s djetetom neprestano naviruje u ordinaciju, ali ju ignoriram i nastavljam dalje s doktoricom mijenjati igračke. Dojma sam kao da odabir traje satima, a zapravo je riječ o minutama. Pritisak raste. Druga mama se i dalje naviruje u ordinaciju, sve agresivnije. Uspješno je izvršila pritisak, ali ne na mene i doktoricu, nego na MOJU MAMU koja me s NK čekala na vratima. A šta, kad je MOJA MAMA dreknula, usrala sam se i prestala birati igračke. Moram priznati da mi je to pomrsilo planove jer sam uspjela odabrati samo sedam igračaka.

Pedijatrici sam ostavila sve svoje primjerke, neka ostanu za druge pacijente. U rujnu dolazim u miru proučiti ostatak njezine kolekcije... i nema te “druge mame s djetetom” koja će me suptilno potjerati.

BONUS: Malo o bebinom tijelu


Neki dan spazim da su bebini maleni listovi potpuno izgrebani. Podsjeti me to na roditeljima poznatu situaciju kad se novorođenče (iz)grebe po licu. I stvarno – kako tare nožicama jednom o drugu, a na stopalima ima jednako oštre nokte kao na rukama, izgrebe si noge. Sranje, sad će me pedijatrica ponovno upozoriti da odrežem djetetu nokte jer da su predugi, pomislim. Pogledaš bebine listove, a prizor je kao da živimo u šumi.

Također, beba se počela smijati na glas. Ne svojim izgrebanim nogama, nego općenito. To sam čekala! Kako ju se može nasmijati? Tako da joj se u lice viče „mala beba“. No, ako ste Matina Tenžera, onda ju možete nasmijati i tako da izustite bilo što ili da se naprosto svojim licem ukažete pred njezinim očima. Ne kažem ja bezveze – trebalo bi početi izvoziti moju glupavu facu. Primjerice, dati izraditi i multiplicirati umanjenu verziju moje glave koja bi se onda prodavala maloj djeci ili vješala na retrovizor automobila. Jebeš boriće.

Mirisni borići i mirisne bebe! Pretpostavljam da malo tko ne voli onaj karakterističan miris bebe. Svi znaju i da bebina kakica ima nezaboravan miris. No, malo tko govori o ostalim sitnim bebinim mirisima na koje u svakom slučaju nisam računala. Znate ono 'sirče' koje vam se stvori ispod nokta ili između nožnih prstiju? Imaju ga i bebe iiiii.... također smrdi. Na stranu nokti i nožni prsti jer sirče se bebama ponajviše stvara u čvrsto stisnutim šakicama, ali i iza ušiju te ispod pazuha i općenito na svim mjestima gdje se salo prelijeva, primjerice na zapešćima. Slatko, jel da?

četvrtak, 1. ožujka 2018.

Stiglo pojačanje!

Kakva je bilanca?

7-9 sati sna tijekom noći
3 buđenja
13 kila mršavija
1 živčani slom tjedno
2 tjedna stara beba



Groundhog Day

Kako opisati novi početak? Možda najbolje krenuti od kraja. Jer protekla dva tjedna živim beskrajan dan. Što je sjajno za ljubitelje rutiniziranih navika, ali ne i za skitnicu koja je prisiljena boraviti doma umjesto na ulicama. Iz sata u sat se miješaju modusi poduzetništva i kućanice, a svaki nosi svoje gnjusobe i draži. I još je tu neka tamo beba s Marojevom glavom i mojim usnama.

Bebo, tko si ti?

Ne znam koliko je ono potrebno da zavoliš dijete osim činjenice da im koža ima prekrasan i opojan miris nevinosti i sreće. U svakom slučaju, i dalje me prati osjećaj da čuvam tuđe dijete te da će se sretni roditelji kroz koji dan pojaviti na mojem kućnom pragu i odnijeti njihovo malo čudo sa sobom. Što reći - još uvijek ih čekam.
Kaže ekipa, kad preživiš prvi tjedan, spreman si na sve. Zašto im ne vjerujem? Poslužit ću se svojim omiljenim rečeničnim alatom - floskulama: Tiha voda brege dere, Zatišje pred buru... jer čekaju se sve krasotice koje napadnu bebu u malim danima - grčići, osipi, prehlade, povraćotine i ostalo.

Na stranu sve pobrojano, ipak sam ja dobri stari pozitivac - boravak doma ima svojih prednosti. Polako, ali sigurno, počela sam konzumirati ciklus filmova Wesa Andersona i strašno sam zadovoljna. Naime, dobar dio grada već je upoznat s mojom ljubavlju pregolemom spram Fantastičnog gospodina Lisca, a sada je došlo vrijeme da potvrdim je li Anderson uistinu toliki filmski virtuoz. Grand Budapest Hotel, Rushmore i The Darjeeling Limited su prekriženi, idemo dalje s filmskim ciklusom u vlastitom aranžmanu. Nadalje, pripremam veliki povratak u književnu sferu jer ima knjiga koje će - oh tako mi svega - konačno biti pročitane. No, pragmatičnost na prvom mjestu, najprije smo proždrli knjige o bebama jer svaki savjet dobro dođe. Naposljetku, kao da sam počela planski kuhati. Spravila sam danas svoj prvi gulaš. Neka se ne zaboravi. O okusima ćemo kasnije.



1001 sat

Te subote se dan nije sastojao od 24, nego 1001 sata. Stigle smo iz bolnice s osmijehom da bi on vrlo skoro bio izbrisan s lica. Lagala bih kad bih rekla da me doma dočekao kaos jer je metež bio samo u mojoj, a očito i bebinoj glavi. Ona se nikako nije mogla priviknuti na novi prostor i novi kinderbet, a ja na bebin plač i fizičku bol od poroda. Ronila je suze beba, ronila je suze Matina. Dan, a ni noć nijesu imali kraja. Beba je efikasno usisavala moju nervozu, a potom ju vraćala meni.

I sad kreću paranoidne misli poput one da će beba biti nervozna ako je majka nervozna, da će kroz majčino mlijeko unijeti kortizol i biti nemirna. Jer sve što smo nas dvije radile tijekom noći i prijepodneva narednog dana bilo je popraćeno suzama. Ali najvažniji su uspjesi, zar ne? Dok su mi suze kapale po bebinom tjelešcu, uspjela sam višekratno do vrha nahraniti dijete, promijeniti joj pelenu, previti gazu na pupčanom batrljku te izvježbati kukiće. Ona je cijelo vrijeme bila spokojna kao da je osjećala da je majka te subote dotaknula dno.

Na sreću, već je nedjelja donijela dašak svježeg zraka. Nevjerojatno ili ne, dojam je bio kao da se subota nikada nije dogodila. Beba se priviknula na mene i ja na nju, a nedjelju smo jednom riječju provele harmonično. Što jest jest, moram priznati da me spasio Maroje koji je pohitao u dječji dućan vrativši se kući s gnijezdom u koje smo nježno smjestili bebu. I odjednom BAAAAAM! Beba nije imala problem s kinderbetom, nije imala problem s novim prostorom. Gnijezdo je riješilo stvar!



Onaj-Čiji-Se-Učinci-Ne-Smjju-Izgovoriti

Gdje je sve počelo. Ne seksom. Činom koji je još uvijek, čudnovato, zavijen velom tajne. Svi znamo da je bolan, ali nitko o njemu ne govori. Znate-Već-Tko.

Grozomoran, zastrašujuć, potresan.

POROD!

Najprije moram reći da nikako ne mogu shvatiti žene koje:

a) Rode više od tri djeteta
b) Planiraju trudnoću jer svim srcem žele rađati

Naime, porod kao i ono što mu prethodi odnosno slijedi uistinu je - grozomorno, zastrašujuće i potresno iskustvo. Osjećaj nakon njega bio je da ću drugo dijete posvojiti. Ionako je plemenitije. Samo promišljanje o tome da ponovno prolazim cijelu proceduru užasava. Naravno, kao prava dama zaobići ću detalje jer ću dopustiti da svaka žena doživi svoju priču, pa ću samo reći da je sve prošlo u redu te da nisam imala nikakvih komplikacija, nego da me naprosto iznenadio intenzitet boli. Izvanserijsko i nešto što se ne zaboravlja, rekao bi čovjek. A opet, dva tjedna kasnije razmišljam kako je ljudski mozak čudesan i kako sjećanja blijede. Ne biste vjerovali, ali već sve teže dozivam to bolničko iskustvo. Kao da sam ga samo pročitala na listu papira, ali ne i doživjela.

Čime odgovaram na vlastita dva pitanja oko toga da ne mogu shvatiti žene koje rode više od tri djeteta ili one koje planiraju trudnoću jer svim srcem žele rađati.

P.S. Beba se rodila 14.2., dva dana prije termina - u 13 sati i 13 minuta.


Četvrti trimestar

Three accomplished, one more to go! Nekima je najljepši, nekima nešto manje lijep, ali je činjenica da ga svaka žena prođe - četvrti trimestar. Jer trudnoća je samo uvod u tromjesečnu rapsodiju u kojoj upoznaješ vlastito i bebino tijelo na jedan, do tada nepoznat način.

Nemam što puno govoriti o njemu s obzirom da smo još uvijek na polovici nultog mjeseca, ali mogu reći da me zabavljaju maleni kurioziteti kojih do sada nisam bila svjesna. Što jest jest, nisam ih ni mogla biti svjesna budući da nisam nikada bila trudna. Ali što ja znam, vidiš u filmovima pa misliš da si sve iskusio i da sve znaš.

1. Mlijeko koje curi iz dojki i dojke općenito. Način na koji očito reagiraju na bebu tako da praktički osjetiš tok mlijeka kako se slijeva niz mliječne kanale, način na koji podrhtavaju kad je u tijeku dječji plač.. i naravno molitva da će ovako bujno poprsje ostati barem dijelom ove veličine kad prestaneš dojiti.

2. Pohlepnički zvukovi sisanja. Oni koji sa mnom provode nešto više vremena, upoznati su s mojom halapljivošću te strašću prema hrani. Gladuš. Takva je i moja djevojčica. Nije vječito gladna, ali kad jede, onda jede kao da joj je to posljednji obrok. Ne pada jabuka daleko od stabla - na žalost ili na sreću.

3. Bebine bizarnosti koje te svaki put nanovo preplaše. Zašto plazi jezik, zašto joj jedno oko povremeno gleda na istok, a drugo na zapad? Zašto joj se cijelo tijelo peruta, zašto joj se krmelj pojavljuje samo u jednom oku? Zašto navečer hiperventilira i kako je moguće da tako veliki šmrkalj boravi u tako malenom nosu? Je li moja beba normalna, jesam li ja nenormalna? Puno je to pitanja, a slutim da će se njihov broj u nadolazećim danima, tjednima i mjesecima samo gomilati.

4. Vječito nesuglasje oko načina postupanja s djetetom i opreme koju mu (ni)je potrebna. Široko povijati - da ili ne? Pustiti dijete da malo plače ili mu iste sekunde priskočiti u pomoć? Ostaviti ga da spava u kinderbetu ili puštati u krevet? Ispuhivati mu nos ručnom pumpicom ili aspiratorom koji se natakne na usisivač? Je li u stanu pretoplo ili prehladno? Reklo bi se, pusti priče - mama zna. Ne, mama ne zna. Mami je potrebna pomoć. Majčinski instinkt je ili mit ili ga ja nemam - ili kasni baš kako i ja imam običaj.

5. Divljanje hormona. Ja kao kraljica ledena srca nisam mislila da mogu ispustiti toliku količinu suza tako neočekivano. Da, hormoni prilično luduju nakon poroda. Prekrasan je snježni dan - evo suzica. Prekrasan je snježni dan, a ja ne mogu uživati u njemu van stana? Evo suzica. Nakon što prođu snježni dani, okrenut će na južinu koju - oh, tako ne volimo - a baš tada će doći vrijeme da se s bebom po prvi puta izađe van - evo suzica.

Nemam čime zaključiti ovaj post pa ću konstatirati nešto što nisam mislila da ću ikada učiniti, čime ću učiniti izdajnički čin protiv sebe same - jedva čekam ljeto.

P.S. Hormoni.