Oprez, Matina u prometu!




Sklapam igračku iz Kinderjaja koja se sastoji od tri komponente. Aviončić neki. Buljim u papirić s uputama i ne shvaćam gdje griješim. Pasivno agresivno guram jedan od dva kartončića u plastiku i ne shvaćam gdje griješim. Ne shvaćam. Što je ovo, kakve su ovo pizdarije? Ili sam ja s godinama poglupila ili su nove generacije prepametne.

Novo znanje za staru generaciju


Jesam li dio stare generacije? Nemam pojma. Ja sam „milenijalac“. Prije nekoliko tjedana sam kao milenijalac ponovno sjela u školske klupe i to s hrpom pripadnika generacije Z. Upisala sam autoškolu! Kazali su mi da sam „stari vozač“ jer u 28-oj prvi put polažem. Da se mene pitalo, ne bih ga nikada položila. Davor Gobac nema vozačku, zašto bih ja?

Silom prilika upisala sam autoškolu kad NK bude trebalo voziti na ritmiku, saksofon, slikanje, kartanje i ostale vannastavne aktivnosti. Malo je reći da sam se šokirala količinom informacija koje vozač mora istovremeno procesuirati u prometu. Prometni znakovi, prometne oznake, semafori, policajci, pješaci i biciklisti, ostali automobili, neoprezna djeca. Ipak, ništa me nije prenerazilo kao RASKRIŽJA. Njih ono fakat moraš skužiti. Pravilo ove strane pa pravilo one strane. Što kad je žuto treptavo svjetlo, hoćete li propustiti motocikl ili autobus? Možda oba vozila? Tko vozi prvi, tko drugi, a tko treći? Mislim si – hajde vi svi prođite pa ću ja zadnja, nikamo ne žurim.

Nakon predavanja smo rješavali pitanja – svaki polaznik po jedno pitanje. Pred svima. Horor. Dok je ekipa unutar sekunde davala točne odgovore na pitanja s raskrižjima, ja sam grozničavo buljila u bočne ceste na fotkama i domišljala se odgovora. Muk i tajac, a cijela prostorija čeka da beknem neko slovo. Sekunde su mi se, jasno, u tom trenutku činile kao vječnost pa sam „intinuitivno“ odgovarala. Moja intuicija s lakoćom me dovela do netočnih odgovora. Baš lijepo. Gotovo lijepo kao činjenica da su na ispitu upravo raskrižja eliminacijska pitanja. Uz sve točne odgovore, jedno pogrešno riješeno raskrižje vodi te do novih 146, 50 kuna koje treba uplatiti za još jedno polaganje.

Naravno da sam se malo usrala bez veze. Naime, ispit sam riješila sa stopostotnom točnošću. 120/120.

Univerzalno znanje za sve generacije?

Položivši ispit, ulice i prometala gledam drugim očima. Ako me netko vozi u autu, rado mu tumačim znakove ili dajem uputu kako postupiti u prometu. Iako me nitko ne sluša, možda bi trebao. Naime, reklo bi se da znanje o prometnim propisima ostaje zauvijek. Kao vožnja biciklom, jednom kad ju naučiš znaš. Međutim, simpatičan je bio moj naivan pokušaj da od iskusnog vozača Maroja doznam odgovor na neko pitanje.

Rješavam zadaću, dolazim do pitanja s policijskim službenikom koji kontrolira promet jer ne rade semafori. Pitam ga smijem li proći pokraj njega uz takav i takav položaj tijela. „Smiješ“, odgovara mi Maroje. Nešto mi je čudno u odgovoru. Bacim oko na materijale s predavanja. NE SMIJEM PROĆI. Kažem mu to, na što me on zbunjen pita zašto ne bi prošao. Nakon što mu studiozno pojasnim što znači koji položaj tijela, zaključi on da „ionako rijetko srećemo prometne policajce“. Okej, legitiman razlog da zaboravimo prometna pravila kad oni reguliraju promet.

Ulazimo u našu ulicu i spazim da je na njezinom početku prometni znak za područje smirenog prometa. Strašno se razveselim i otkrijem mu koje je značenje znaka. Odgovara on meni da nikada nije vidio taj znak. Pet godina živi na lokaciji. Nikada nije vidio taj znak. Legitiman razlog da zaboravimo što znači. Nekoliko dana kasnije veselo prijatelju s vozačkom dozvolom ispričam da poznajem sve znakove te istaknem upravo taj kao primjer. Njegova reakcija bila je – „Kaj je to, kak to izgleda?“.  Trebam li dalje pokušavati?

To ti je kao vožnja biciklom

Nakon propisa, došlo je vrijeme da prođem i prvu pomoć. Predavanja su bila teški CSI. Čini se da sam do sada živjela u balončiću od sapunice jer mi je nadrealno zvučalo da se čovjeku prilikom prometne nesreće može amputirati noga. Ili da čovjek može biti prividno mrtav, bez da se osjeti puls ili kucanje srca.  Sve to nešto viđamo po medijima, posebice onim visoko etičkim koji odluče objaviti fotografije unesrećenih osoba i prizora s mjesta nesreće, ali slabo smo toga svjesni.
Recimo, jeste li znali da je jedan od triju sigurnih znakova smrti kod unesrećenika u besvijesnom stanju takozvano „mačje oko“? Ono naime nastaje već desetak minuta nakon smrti, a mi samo trebamo pritisnuti kažiprstom i palcem čovjekovu očnu jabučicu. Zjenica oka će se u tom trenutku suziti pod pritiskom, a kad maknemo prste slijedi trenutak istine. Ako se zjenica ne vrati u prvobitan (okrugao) položaj, nastupila je smrt.  Znate kako izgleda mačje oko? Otuda i naziv.

Mislila sam da su propisi i prva pomoć teška zabava. A ne ne – zabava je definitivno u autu. Zamislite samo o kakvom dernečenju se radi kad na drugom satu izlazite vozilom na cestu te vozeći prema obilježenom pješačkom prolazu naprosto – obiđete pješaka koji prelazi... bez kočenja? Što može biti uzbudljivije od toga? Sigurno ne kad skrećete po principu „nema automobila, znači svaka prometna traka je moja“. Ili kad date desni žmigavac pa okrenete glavu ulijevo kako biste provjerili dolazi li vam drugo vozilo. Naposljetku, parkiranje na poziciji s koje smo krenuli. „Stisni lijevu i koči. Sada povuci ručnu.“ Skrenem pogled na mjesto gdje bi se trebala nalaziti ručna. Instruktor gleda mene, ja gledam nevidljivu ručnu. Muk i tajac. Hoće li se ručna materijalizirati pred mojim očima ili je ovo zekica pekica za kraj prvog sata vožnje? Osjetim se strašno imbecilno i procijedim – „A di je ručna?“ Možda se smijete, a možda ipak shvaćate se do sada nisam susrela s ručnom u formi najobičnije tipke, nego klasičnom polugom koja se povuče. No, s kratkim dijalogom koji slijedi vam je dopušteno nasmijati (mi) se.

Srećem kolegicu s faksa nakon odvoženog prvog sata. Dijeli sa mnom iskustva sa svoje pradavne vožnje i kaže da je ona vozila Golfa. Upita me imam li i ja isto vozilo.

„Golf? A ne ne, ja vozim Volkswagen.“

Šta je, di je beba?


Napisala sam već tri kartice teksta, a nigdje pravog spomena bebe? Kako to? Kako to kako to? Sigurna sam da vas je to malo razočaralo. Baš kao što mene malo razočara što me na piće zovu poznanici koje nisam godinama vidjela, a koji nakon euforije što me vide na ulici i poziva „na kavu“ svakako dometnu „da dođem s Nelom Koko“.
Govoreći o bebi, nemam puno novosti. Posjela se, počela puzati, jesti kruh i biti zahtjevnija no prije. Ima tih nekih dana koji su kao crne rupe, ono, traju 78 sekundi. Provedem ih s NK koja viče većinu dana jer joj ništa nije po volji i onda nekako dođe noć, a ona pođe spavati. No, evo za sve zainteresirane jedan kuriozitet i jedno mini razvojno postignuće.

Kuriozitet sranja od straha

Vjerujem da čak i neroditelji znaju da malu djecu umiruju glasni i neugodni zvukovi poput buke fena, usisivača, miksera i slične bijele tehnike jer ih podsjeća na život prije života - u trbuhu. Kad je NK bila stara dva do četiri mjeseca, bio je gušt usisavati znajući da neće ni trznuti iz sna. No, svemu lijepome dođe kraj pa tako i ovome. Beba uskoro puni devet mjeseci, a sada ju svi zvukovi koju su ju nekoć umirivali PLAŠE. To znači da se moram skrivati u kupaonici da joj zblendam kašu jer me inače molećivo gleda i plače s kuhinjskog poda. To znači da čišćenje stana traje po dva do tri dana, a da usisivač gasim svakih 5-10 minuta kako bih umirila bebu i obrisala joj suze te potom nastavila nešto što mi inače oduzima tridesetak minuta.

Prilično frustrirajuće. Srećom, imam nosiljku pa sam neki dan mudro odlučila spraviti joj kašu i usisati stan s njom na prsima. Nije ni glasa pustila. Jedino je prilikom usisavanja svako malo zaklanjala glavu u moja prsa kao da bježi u zaklon. Baš mi je to bilo simpatično. Ono što mi je bilo nešto manje simpatično je vonj govneca koji sam osjetila čim sam isključila usisivač. Iako je stoički podnijela i blender i usisivač bez da je iz nje izašao ikakav glas, nešto je očito moralo. Mala se doslovno - usrala od straha.

Razvojno postignuće

Ustajanje neki dan. Dala sam bebi jesti i promijenila joj pelenu. Potom sam je donijela u krevet ćaći njenome, Maroju. Posjela sam je ispred njega. Pogledala ga je te izgovorila svoju prvu riječ: “Ta-ta.” Maroje se strašno raznježio.

Kraj priče.

Primjedbe

Popularni postovi