Oprez, Matina u prometu!
Sklapam igračku iz Kinderjaja koja se sastoji od tri komponente. Aviončić neki. Buljim u papirić s uputama i ne shvaćam gdje griješim. Pasivno agresivno guram jedan od dva kartončića u plastiku i ne shvaćam gdje griješim. Ne shvaćam. Što je ovo, kakve su ovo pizdarije? Ili sam ja s godinama poglupila ili su nove generacije prepametne.
Novo znanje za staru
generaciju
Jesam li dio stare generacije? Nemam pojma. Ja sam
„milenijalac“. Prije nekoliko tjedana sam kao milenijalac ponovno sjela u
školske klupe i to s hrpom pripadnika generacije Z. Upisala sam autoškolu! Kazali
su mi da sam „stari vozač“ jer u 28-oj prvi put polažem. Da se mene pitalo, ne
bih ga nikada položila. Davor Gobac nema vozačku, zašto bih ja?
Silom prilika upisala
sam autoškolu kad NK bude trebalo voziti na ritmiku, saksofon, slikanje,
kartanje i ostale vannastavne aktivnosti. Malo je reći da sam se šokirala
količinom informacija koje vozač mora istovremeno procesuirati u prometu.
Prometni znakovi, prometne oznake, semafori, policajci, pješaci i biciklisti,
ostali automobili, neoprezna djeca. Ipak, ništa me nije prenerazilo kao
RASKRIŽJA. Njih ono fakat moraš skužiti. Pravilo ove strane pa pravilo one
strane. Što kad je žuto treptavo svjetlo, hoćete li propustiti motocikl ili
autobus? Možda oba vozila? Tko vozi prvi, tko drugi, a tko treći? Mislim si –
hajde vi svi prođite pa ću ja zadnja, nikamo ne žurim.
Nakon predavanja smo rješavali pitanja – svaki polaznik po
jedno pitanje. Pred svima. Horor. Dok je ekipa unutar sekunde davala točne
odgovore na pitanja s raskrižjima, ja sam grozničavo buljila u bočne ceste na
fotkama i domišljala se odgovora. Muk i tajac, a cijela prostorija čeka da
beknem neko slovo. Sekunde su mi se, jasno, u tom trenutku činile kao vječnost
pa sam „intinuitivno“ odgovarala. Moja intuicija s lakoćom me dovela do
netočnih odgovora. Baš lijepo. Gotovo lijepo kao činjenica da su na ispitu
upravo raskrižja eliminacijska pitanja. Uz sve točne odgovore, jedno pogrešno
riješeno raskrižje vodi te do novih 146, 50 kuna koje treba uplatiti za još
jedno polaganje.
Naravno da sam se malo usrala bez veze. Naime, ispit sam
riješila sa stopostotnom točnošću. 120/120.
Univerzalno znanje za
sve generacije?
Položivši ispit, ulice i prometala gledam drugim očima. Ako
me netko vozi u autu, rado mu tumačim znakove ili dajem uputu kako postupiti u
prometu. Iako me nitko ne sluša, možda bi trebao. Naime, reklo bi se da znanje
o prometnim propisima ostaje zauvijek. Kao vožnja biciklom, jednom kad ju
naučiš znaš. Međutim, simpatičan je bio moj naivan pokušaj da od iskusnog
vozača Maroja doznam odgovor na neko pitanje.
Rješavam zadaću, dolazim do pitanja s policijskim
službenikom koji kontrolira promet jer ne rade semafori. Pitam ga smijem li
proći pokraj njega uz takav i takav položaj tijela. „Smiješ“, odgovara mi
Maroje. Nešto mi je čudno u odgovoru. Bacim oko na materijale s predavanja. NE
SMIJEM PROĆI. Kažem mu to, na što me on zbunjen pita zašto ne bi prošao. Nakon
što mu studiozno pojasnim što znači koji položaj tijela, zaključi on da „ionako
rijetko srećemo prometne policajce“. Okej, legitiman razlog da zaboravimo
prometna pravila kad oni reguliraju promet.
Ulazimo u našu ulicu i spazim da je na njezinom početku
prometni znak za područje smirenog prometa. Strašno se razveselim i otkrijem mu
koje je značenje znaka. Odgovara on meni da nikada nije vidio taj znak. Pet
godina živi na lokaciji. Nikada nije vidio taj znak. Legitiman razlog da
zaboravimo što znači. Nekoliko dana kasnije veselo prijatelju s vozačkom
dozvolom ispričam da poznajem sve znakove te istaknem upravo taj kao primjer.
Njegova reakcija bila je – „Kaj je to, kak to izgleda?“. Trebam li dalje pokušavati?
To ti je kao vožnja
biciklom
Nakon propisa, došlo je vrijeme da prođem i prvu pomoć. Predavanja
su bila teški CSI. Čini se da sam do sada živjela u balončiću od sapunice jer
mi je nadrealno zvučalo da se čovjeku prilikom prometne nesreće može amputirati
noga. Ili da čovjek može biti prividno mrtav, bez da se osjeti puls ili kucanje
srca. Sve to nešto viđamo po medijima,
posebice onim visoko etičkim koji odluče objaviti fotografije unesrećenih osoba
i prizora s mjesta nesreće, ali slabo smo toga svjesni.
Recimo, jeste li znali da je jedan od triju sigurnih znakova
smrti kod unesrećenika u besvijesnom stanju takozvano „mačje oko“? Ono naime
nastaje već desetak minuta nakon smrti, a mi samo trebamo pritisnuti kažiprstom
i palcem čovjekovu očnu jabučicu. Zjenica oka će se u tom trenutku suziti pod
pritiskom, a kad maknemo prste slijedi trenutak istine. Ako se zjenica ne vrati
u prvobitan (okrugao) položaj, nastupila je smrt. Znate kako izgleda mačje oko? Otuda i naziv.
Mislila sam da su propisi i prva pomoć teška zabava. A ne ne
– zabava je definitivno u autu. Zamislite samo o kakvom dernečenju se radi kad
na drugom satu izlazite vozilom na cestu te vozeći prema obilježenom pješačkom
prolazu naprosto – obiđete pješaka koji prelazi... bez kočenja? Što može biti
uzbudljivije od toga? Sigurno ne kad skrećete po principu „nema automobila,
znači svaka prometna traka je moja“. Ili kad date desni žmigavac pa okrenete
glavu ulijevo kako biste provjerili dolazi li vam drugo vozilo. Naposljetku,
parkiranje na poziciji s koje smo krenuli. „Stisni lijevu i koči. Sada povuci
ručnu.“ Skrenem pogled na mjesto gdje bi se trebala nalaziti ručna. Instruktor
gleda mene, ja gledam nevidljivu ručnu. Muk i tajac. Hoće li se ručna
materijalizirati pred mojim očima ili je ovo zekica pekica za kraj prvog sata
vožnje? Osjetim se strašno imbecilno i procijedim – „A di je ručna?“ Možda se
smijete, a možda ipak shvaćate se do sada nisam susrela s ručnom u formi
najobičnije tipke, nego klasičnom polugom koja se povuče. No, s kratkim
dijalogom koji slijedi vam je dopušteno nasmijati (mi) se.
Srećem kolegicu s faksa nakon odvoženog prvog sata. Dijeli
sa mnom iskustva sa svoje pradavne vožnje i kaže da je ona vozila Golfa. Upita
me imam li i ja isto vozilo.
„Golf? A ne ne, ja vozim Volkswagen.“
Šta je, di je beba?
Napisala sam već tri kartice teksta, a nigdje pravog spomena
bebe? Kako to? Kako to kako to? Sigurna sam da vas je to malo razočaralo. Baš
kao što mene malo razočara što me na piće zovu poznanici koje nisam godinama
vidjela, a koji nakon euforije što me vide na ulici i poziva „na kavu“ svakako
dometnu „da dođem s Nelom Koko“.
Govoreći o bebi, nemam puno novosti. Posjela se, počela
puzati, jesti kruh i biti zahtjevnija no prije. Ima tih nekih dana koji su kao
crne rupe, ono, traju 78 sekundi. Provedem ih s NK koja viče većinu dana jer
joj ništa nije po volji i onda nekako dođe noć, a ona pođe spavati. No, evo za
sve zainteresirane jedan kuriozitet i jedno mini razvojno postignuće.
Kuriozitet sranja od
straha
Vjerujem da čak i neroditelji
znaju da malu djecu umiruju glasni i neugodni zvukovi poput buke fena,
usisivača, miksera i slične bijele tehnike jer ih podsjeća na život prije
života - u trbuhu. Kad je NK bila stara dva do četiri mjeseca, bio je gušt
usisavati znajući da neće ni trznuti iz sna. No, svemu lijepome dođe kraj pa
tako i ovome. Beba uskoro puni devet mjeseci, a sada ju svi zvukovi koju su ju
nekoć umirivali PLAŠE. To znači da se moram skrivati u kupaonici da joj
zblendam kašu jer me inače molećivo gleda i plače s kuhinjskog poda. To znači
da čišćenje stana traje po dva do tri dana, a da usisivač gasim svakih 5-10
minuta kako bih umirila bebu i obrisala joj suze te potom nastavila nešto što
mi inače oduzima tridesetak minuta.
Prilično frustrirajuće. Srećom,
imam nosiljku pa sam neki dan mudro odlučila spraviti joj kašu i usisati stan s
njom na prsima. Nije ni glasa pustila. Jedino je prilikom usisavanja svako malo
zaklanjala glavu u moja prsa kao da bježi u zaklon. Baš mi je to bilo
simpatično. Ono što mi je bilo nešto manje simpatično je vonj govneca koji sam
osjetila čim sam isključila usisivač. Iako je stoički podnijela i blender i
usisivač bez da je iz nje izašao ikakav glas, nešto je očito moralo. Mala se
doslovno - usrala od straha.
Razvojno postignuće
Ustajanje neki dan. Dala sam bebi
jesti i promijenila joj pelenu. Potom sam je donijela u krevet ćaći njenome,
Maroju. Posjela sam je ispred njega. Pogledala ga je te izgovorila svoju prvu
riječ: “Ta-ta.” Maroje se strašno raznježio.
Kraj priče.
Primjedbe
Objavi komentar