nedjelja, 29. studenoga 2015.

Pao je prvi snijeg, a džabe

Ako u subotu 21. studenog padne prvi snijeg ove jeseni,  točno mjesec dana prije službenog početka zime, a ni jedan od vaših 971 prijatelja to ne obznani na facebookovskom statusu, koliko će nas to zabrinuti na ljestvici od 1-10? Milijun. Minimalno. Teško mi je predočiti koliko me to zabrinulo. Nakon što sam nazočila susnježici, brzo sam išla na News feed provjeriti tko je o tome izvijestio. NITKO. Svijet se nenadano počeo rušiti pred mojim očima kao kula od karata, zamaglilo mi se u ušima, zacrnilo pred očima... Facebook je najednom izgubio svoju primarnu funkciju zbog koje je pokrenut, a to je da njegovi reporteri vrijedno i pravodobno izvještavaju o tome kako su vremenske prilike. Za one koji možda nemaju prozore ili ne mogu procijeniti što je ono što trenutno pada iz neba.



Listajući dakle News feed i prolazeći sve benigne statuse koji ne sadrže u sebi riječi poput 'vrijeme', 'snijeg', 'pada', 'hladno', 'već', 'smrt', grozničavo sam počela razmišljati o tome da ja nešto napišem. Nešto poput „Ajme, pada snijeg.“ Nažalost, imala sam obvezu zvanu realan život pa sam pisanje statusa potpuno smetnula s uma. Što ne znači da sam o tome prestala razmišljati. Toliki broj ljudi je postupio nesmotreno i time ugrozio brojne svoje prijatelje. Dajem obje ruke u vatru da je dostatan broj ljudi upravo u subotu domove napustio u platnenim tenisicima, ne razmišljajući o tome da se informiraju putem bilo čega, samo ne Facebooka. I što se dogodilo? Tenisice su im promočile, a oni nisu imali rezervne iz istog razloga. Naravno da su čitav dan proveli vani u kojekakvim obavezama i sve to u mokrim tenisicama. Potom su stigli doma nakon čitavog dana što su im stopala boravila u vlažnom okruženju. Uhvatila ih je prehlada i već treći dan leže doma u krevetu te ne idu ni u škole ni na poslove. Evo ga. Ne mogu zaraditi punu plaću jer su morali uzeti bolovanje, a ne mogu ni pratiti gradivo u školama pa će zasigurno pasti ispite. Možda će dobiti otkaz na poslu jer poslodavac nije normalna osoba, a možda će ih i profesor srušiti jer nisu poslušali vrlo značajna predavanja... 

BAAAAAM - Sve ide kvragu. Ruši se gospodarstvo Republike Hrvatske, postotak visokoobrazovanih u zemlji ponovno pada, a Zetovci žele sa sobom nositi pištolje. Želim i ja nositi pištolj. Pogotovo dok na stanici na Glavnom kolodvoru čekam nevidljivi autobus linije 234 Kajzerica-Lanište koji ponovno kasni u dolasku ili se uopće ne pojavi, a bez ikakvog objašnjenja, čisto da si od očaja što se isti scenarij ponavlja u razmaku od nekoliko dana proteklih pet godina – pucam u glavu. Želim i ja idući put na Facebooku pročitati kad pada snijeg, kad sija sunce, a kad je kišno. Budite pametni i spasite vaše prijatelje na vrijeme.

Idući snijeg je vaš.

subota, 31. listopada 2015.

Noć vještica i hrvatskih naivaca

Subota 31. listopada u prijelazu na 1. studeni. Da budem preciznija – 1:30 nadalje. Ispred Johanna Francka redina od 67 kilometara. Ispred Peperminta redić od 43 kilometra. I na koncu Jabuka s redom od 56 kilometara. Obilježava se tradicionalno hrvatsko slavlje diljem zemlje. Dobri naš stari Halloween.

Amerikanizacija je zaista uzela maha. Besmisleno je komentirati konzumeristički potez najavljivanja i ukrašavanja trgovina već u listopadu. Jer bolje prije, nego kasnije ljude obavijestiti da krenu trošiti sulude sume novaca na božićne stvari. Ali Noć vještica? Nekoć sam bila zagriženi fan ove fešte, ali mi je entuzijazam nasilno ugušen upravo 31. listopada kad su mi oči prekrivene improviziranom maskom ugledale  te rijeke ljudi koje su čekale ulaz u odaje zagrebačkih klubova.



Što sam točno voljela kod Noći vještica? Da se razumijemo, dok nisu bile organizirane ove maskirne masovke, pohodila sam Samobor u veljači – zbog maškara. No kako su tradicionalni hrvatski običaji izgubili bitku s onim razvikanijim američkim, više događanja je bilo tu jednu listopadsku večer, nego više dana u Samoboru odnosno Rijeci. Samoborske i riječke maškare su spale na običnu vijest u medijima dok je Noć vještica postala nacionalni fenomen. Valjda je sramotan onaj kafić/klub koji nema tematsku večer Halloweena, a da ne govorim o tome da društvene mreže gore gotovo dva dana zbog fotografija raznoraznih kostima. Svi se moraju pohvaliti da su išli proslaviti Noć vještica. Da se razumijemo – fotkala sam se i ja. Iz jednostavnog razloga što istinski volim prerušavanje, neovisno o prigodi…

… Tako volim i dress codeove na tulumima, maškare, Tvoje lice zvuči poznato i glupi Halloween. Istinski sam se davala u sve svoje maske jer me ispunjavao čitav proces stvaranja jednako kao i uživanje u realizaciji. Ali OVO? Pa ne mogu se više pošteno ni pokazati kad fizički ne stanem u klub! Zato ću napraviti reviziju dosadašnjih mojih maski – od osnovne škole do (pre)cijenjene zrelosti fakultetlije.

Osnovna škola bila je polukreativno razdoblje maskiranja. Tada su mi roditelji uglavnom kupovali gotove kostime koje danas smatram izostankom mašte ili lijenošću. Ni jedno mi ne zvuči primamljivo, u svakom slučaju. No, pamtim svoj jedinstveni (također gotovi) kostim mrava. Kraljevski. Nećemo zaboraviti ni kostim zatvorenika gdje sam si izradila improvizirani natpis koji je govorio nesjećamsetočnošto. Čak sam oko gležnja imala plastičnu zatvorsku kuglu čiji se plastični lanac prelomio nakon nekoliko sati.

Nakon osnovne škole, Hrvati su polako (ali sigurno) prigrlili Noć vještica. Ipak se godinama u srednjoj školi nisam mogla naviknuti na tako nešto. Jedina maska koja mi je ostala u sjećanju bio je kostim Samare iz Kruga kojega je bilo toliko jednostavno ostvariti da me sram. Prebaciš plahtu preko tijela, crnu periku preko lubanje i ti si Samara iz Kruga.

Potom stiže (pred)fakultetsko doba gdje iza sebe ostavih tri sjajne maske. Voljela sam se maskirati u paru kako bi 'spektakl' bio veći. Ja sam obično bila muški dio ekipe zbog evidentnih kompleksa zbog svoje muškobanjastosti. Dvije godine bijah partnerica sa srednjoškolskom kolegicom čija obitelj je zdušno pomagala oko kreacije naših maski. Sve je bilo u potpunosti ručno rađeno na što sam iznimno ponosna. Osim toga, imala sam prešutno pravilo da perike nisu dopuštene, nego da radimo s vlastitim kosama. A ako ne bojamo lice, nalazimo novog lika kao inspiraciju.

Startale smo s Bubimirom i Lidijom. Standardni asortiman – sprejevi za kosu, boje za lice, paketi ukosnica, tkanine u bojama. Uništile smo jedno odijelo i zimske rukavice, a ja sam se umalo otrovala spužvicom za pranje suđa koju sam upotrijebila kao Bubimirove zelene zube. Šteta što sam bila dovoljno naivna da ne provjerim je li spužvica već bila u upotrebi.


Iduće godine odlučile smo odabrati nešto raritetnije. Bijasmo Dexter i Dee-Dee iz Dexterovog laboratorija. Ta je maska pomalo pala u vodu s obzirom da je večer bila dovoljno nepredvidljiva i luda da izbriše sve lijepe uspomene. A kad kažem 'pala u vodu', mislim metoforički i doslovno. Jer sam tu večer završila u lokvi vode. I to u kolegičinoj snježno bijeloj kuti koju koristi za vježbe na faksu. Bože moj, što je tu je. Nego – ta večer promijenila mi je život s obzirom da sam upravo tada odlučila da svoj vizualni identitet želim zasnovati na riđoj boji kose. Četiri godine kasnije – riđa je i dalje postojana.


I na koncu posljednje maskiranje u mojem životu. Ovaj put je u igru ušla nova srednjoškolska kolegica s kojom sam bila Bart Simpson. Ona je bila Lisa. Budući da ovaj put nije bilo bake koja bi besplatno šivala odjevne kombinacije, pljunula sam otprilike 700 kuna za oba kostima. Nenormalno, zar ne? Da, nenormalno je. Iako – možda je bila gora činjenica da sam za svoju frizuru upotrijebila više desetaka ukosnica te da sam boju s kose ispirala tjednima nakon 31.10. Naime, svaki put kad bih prala kosu, žuta boja je curila u odvod. Osim toga, nekvalitetna žuta boja za lice toliko mi je duboko uplovila u pore da sam danima i danima nakon toga na blazinici kojom sam čistila lice zapanjeno gledala u žutu boju. No, s druge strane… te sam godine odlučila uzeti veliku pauzu od obilježavanja ove iznimne večeri. Već tri godine nisam pokleknula.

Istina – ove godine sam nabacila bilo što na sebe, samo kako ne bih izgledala kao nemaskirani redikul među svim tim identičnim i bezličnim maskama kao što su zombiji, vampirice i ostale seksi tete ili seksi životinjice. To, dakako, ne ubrajam u svoje maske. No, imam ideje za naredne dvije maske koje moram ostvariti. Vrlo je izgledno da ću onda zauvijek prekrižiti Noć vještica u svojem kalendaru, a okrenuti se dobrim starim i ponajviše HRVATSKIM – maškarama! 

ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Prljave žene i čisti toaleti

Svatko tko me iole dobro poznaje, zna da sam čest gost u toaletima diljem grada. Počelo je to iz vedra neba koncem mojeg osnovnoškolskog obrazovanja. Moguće da sam nekada spomenula svoju hipohondarsku crtu? U svakom slučaju, smatrala sam nenormalnim da tijekom svakog malog odmora idem na toalet. To je gotovo svakih 50 minuta! Obratila sam se doktorici s pritužbom na svoj mjehur koji se prekomjerno puni. Natjerala sam ju da me pošalje na sve žive pretrage nakon čega je naravno ispalo da sam luda u glavu te da moj mjehur nije napala nikakva bakterija.

Ljubavni odnos između mene i mjehura traje već prekrasnih deset godina. Nismo više toliko intenzivno povezani, ali da je u pitanju nešto nenormalno - je. Da ne duljim – često posjećujem toalete, bilo zato jer mi se doista piški, a bilo zato jer sam to umislila. Pritom sam imala prilike proći svakakvih prostora, od najugodnijih do najtužnijih. Majko mila, koliko priča mi trenutno pada na pamet u mojoj toaletnoj karijeri. Slojevit je to svijet. Od toga kako sami toaleti izgledaju, preko osoblja koje ga održava i na koncu sve do onih koji ga posjećuju. Usmjerit ću se na potonje. Naime, protekle četiri i pol godine radim u Arena centru što će reći da je moj broj posjeta toaletima unutar tog kompleksa do danas narastao barem na 589467970. Drugim riječima – vidjela sam sve i svašta.

Nevjerojatno, ali istinito - postoji igrica za mobitele koja se zove Toilette massacre


Nikada mi neće biti jasno zašto ženski dio (pre)često izgleda kao filmski set Teksaškog masakra motornom pilom dok je muški odjeljak prava mala palača? Jesu li žene zapravo neodgojene ljige? Ono što se da vidjeti po tim kabinama je riječima potpuno opisivo, ali je s druge strane moj gnjev zaista neopisiv. Naravno da mi prvo i jedino pitanje u tom trenutku bude nešto poput „Radiš li tako nešto i doma, kravetino bezobrazna?“ Ono što ne mogu shvatiti jest činjenica da su ženski toaleti uvijek toliko degutantni i neuredni. Ali ne zbog toga što čistačice ne rade dobro svoj posao, nego zato jer imaju vrlo nezahvalnu klijentelu koja posjećuje te nužnike. Svaki put kad ugledam nešto takvo pitam se je li osoba to učinila namjerno zato jer je đubre od čovjeka ili možda zaista ima manjak dobrog odgoja. To nas onda dovodi do objašnjenja zašto su čistačice po toaletima uglavnom namrgođene i nezadovoljne. Možda to objašnjava još jednu situaciju koja me redovito izbaci iz takta – kada nema papira i/ili sapuna. Posebice sapuna. A još kad se radi o lokalu koji drži cijene dok svojim mušterijama nije kadar osigurati minimalne higijenske uvjete?

I što se onda nerijetko dogodi? Otkriće da papira i sapuna nema SAMO U ŽENSKOM VECEU! Ili gazde lokala kažnjavaju drznice koje u kabinama nakon što izađu ostave potpuni armagedon ili je zapravo stvar u tome da sve žene jako često idu na toalet. Prisjetimo se samo silnih redova u noćnim klubovima koji se očekivano gomilaju samo ispred ženskih vecea? Prema tome, troše puno više sapuna i papira. Što će reći da kad idući put prijateljima kažem da „samo idem do toaleta, dođem za vama“, neću ispasti luda. Naravno, dočekat će me standardno kolutanje očima, ali ću duboko u sebi biti mirna jer ću ovom novom spoznajom u svojemu životu znati da je u redu što 56. put dnevno idem piškiti jer....


.... sve su žene jednako lude u glavu. Više manje.

petak, 31. srpnja 2015.

Fakti s mora

Što reći, kasnim s novim postom tjedan dana. Ali, promijenila sam datum na srpanj zato jer imam OCD i ne mogu se pomiriti s opcijom da jedan mjesec nema svoju objavu. Vjerujem da se nitko ne pita zašto je tome tako, ali svejedno ću vam reći. To je zato jer je Tenžera nakon dvije godine pošla na more. Dakle odmor, ljetovanje. Dokolica, rekreacija, ljenčarenje, zabava, okrepa, oporavak, praznici, predah, odušak, odahnuće, prekid rada. U međuvremenu me zabavljala usporedba silnih gradova na obali Jadrana sa Zagrebom. Cijene, ljudi, temperatura, vibra - sve! 

Uglavnom, shvatila sam da sam dijete asfalta i da meni nema do Zagreba. Nisam ja čovjek za odmaranje. A kao za vraga, mjesec dana prije nego li sam napustila Zagreb na najduži period nakon mojeg izrastanja u mladu ženu, nastao je novi portal. Dakle, svi ljudi koji svako ljeto gunđaju da u Zagrebu ljeti nema događanja, shvatit će da zapravo seru big time. Naime, Divan.hr fino okuplja događanja iz raznih sfera kulture i klupskog života Zagreba. Ocjenjujem ga kao potpuno seksi stvar za Zagrepčane koji (gotovo potpuno) ostaju doma tijekom ljeta zato jer sam preko njega saznala za pojedine evente koji bih vjerojatno propustila. To dobiva posebnu težinu kad se uzme u obzir da sam se smatrala osobom koja prilično temeljito prati zagrebačka zbivanja, od razvikanih do maltene potpuno anonimnih. I pojavi se Divan.hr putem kojeg mi svemir poruči sljedeće:
1. Haha, dok si ti na moru, Zagreb ima najviše događanja do sada - a ti to možeš objesiti mačku o rep! Divan.hr 1: Matina 0.

2. Ne pratiš na jednom mjestu sva zbivanja. Divan.hr ih prati umjesto tebe.

No, nema veze. Iživit ću se ja na ovom portalu tijekom ostatka godine jer rokaju događanja na dnevnoj bazi - 365/366 dana u godini! Uglavnom, glede svih mojih dosadašnjih morskih anegdota, pripremila sam vam lijeno napisane natuknice zvane 'Fakti s mora'. Post će se nadopunjavati sve do dva tjedna prije objave nove objave, pa ćete se nekoliko puta vraćati na isti post. Ili nećete. Vjerojatno nećete. Pa, pođimo!



Fakt 1: Svi znaju da sam glavni mrzitelj topline i ljeta. Umirala sam na zagrebačkom asfaltu do 22.7., a potom sam krenula put mora. I nakon što sam napustila usijani Zagreb, tamo je stiglo nevrijeme te okupalo Zagreb u prekrasnih 18 stupnjeva. Ja sam u međuvremenu nastavila umirati na 567 stupnjeva u morskim gradovima. Drago mi je da sam uspješno izbjegla svoje omiljeno vrijeme - hladnoću.

Fakt 2: Već gotovo dva tjedna hodam okolo bez to malo šminke što obično stavim. Iz jednostavnog razloga jer je vani spomenutih 567 stupnjeva. Jučer povodom Marojevog rođendana stavim maskaru i kao malo se sredim. Što se dogodi? Padne PLJUSAK. Yolo.

Fakt 3: Sat vremena parkiranja u starom dijelu Korčule košta 25 hrvatskih kuna. Dakle - DVADESET I PET KUNA.

Fakt 4: Klijent sam Zagrebačke banke. Bankomat ZABE 'nije trenutno u funkciji' ni u Šibeniku, a ni sada na Korčuli. Bankomati svih ostalih banaka najnormalnije funkcioniraju.

Fakt 5. Ovo sam ljeto hrabra Matina pa sam se okuražila na neke nove pothvate. Skočila sam bungee jumping na Zrću. Kakvo je bilo iskustvo? Zanimljivo. Nakon što me pajdo digao s rampom u zrak, krenuo je terapeutski razgovor s njim. Gledala sam u dubinu ispod sebe i ozbiljno razmišljala o tome koliko bi bilo naivno tražiti da me spusti jer 'sam se ipak predomislila'. S druge strane, bolilo me 400 kuna koliko je ovo koštalo, posebice jer novac nije došao iz mojeg džepa. Kaže meni pajdo da se uspravna tijela pustim u dubinu. Ja se malko skvrčim u koljenima i pitam mogu li ovako skočiti na što mi on kaže da tijelo treba biti potpuno uspravno jer će inače doći do prevelikog trzaja u kičmi. Usrah se u gaće, što reći. Potom sam ga pitala može li me jednostavno gurati, a ja ću se praviti šokirana jer je taj guraj stigao tako nenadano. Kaže pajdo da može. Okej, naposljetku me čovjek zaista gurnuo. Nakon pada su mi po bedrima ostali prekrasni podljevi krvi od pretjerano zategnutog remenja, ali me to nije spriječilo da si u letu popravljam frizuru. Jebiga, volim biti sređena čak i u zraku, a Maroje je naravno sve to snimio uz zanimljiv komentar koji se čuje na snimci: "bravo budaletino!".

Fakt 6. Bila sam u dva navrata simultani prevoditelj na otvaranju i zatvaranju Supertoona - festivala animacije u Šibeniku. Kakvo je bilo iskustvo? Ne znam, mislim da ćemo to lagano potisnuti duboko u podsvijest.

Fakt 7. Danas sam po prvi puta posjetila pećinu u moru. Osjećala sam se kao teški Indiana Jones dok sam plivala unutra. A tek kad sam se uspentrala uz stijene ne bih li kroz rupu u pećini izašla na površinu? Da, to je to, fizička spremnost to the fullest.

Fakt 8. Ozbiljno sam razmišljala o tome da ofarbam kosu jer imam izrast. Srećom, Iva i Melissa su me dozvale zdravoj pameti te sugerirale da bojanje obavim u Zagrebu.


Fakt 9
Nacrtala sam tri crteža u dva dana. Čini se da sam izgubila svoj moudžou jer slike ne ispadaju kako bi trebale. Malo me to brine.


Fakt 10. Maroje se nešto razbolio pa sam se ja ljubazno ponudila da ga malo češkam po glavi da lakše zaspe. Međutim, nezgodno je bilo to što sam ja zaspala dok sam njega uspavljivala. Yolo.

Fakt 11. Ako ste mislili da samo Zagreb ima svoj klub Sidro, varate se. Naime, posjetila sam lumbarajsko Sidro. Nakon izlaska, odosmo Maroje i ja na zadnje piće u spomenutu kafanu kad ono tamo - roka hrvatska glazba preko improviziranog đuboksa zvanog Youtube koji pušta vidno pijani mladić, u tom trenutku uvjerljivo najveselija i najglasnija osoba na otoku. Pokazalo se da je mladić i poliglot s obzirom da se prvih pola sata derao na korčulanskom dijalektu, a onda mu je njegovo društvo dosadilo pa je počeo pričati na tečnom njemačkom jeziku s random Nijemcima koji su sjedili za jednim od stolova. Malo mi je bilo žao Roka, konobara koji je marljivo prao čaše i posluživao pića dok je ovaj divljao po taraci.

Fakt 12. Posjetila sam nudističku plažu, rek'o idemo mi prošetati tih sedamdeset i nešto kila po stijenama kao od majke rođeni. No, malo je nezgodno bilo to što sam bila gotovo jedini NUDE na nudističkoj plaži, toliko o avanturizmu. Odlučih prošetati do kraja stijena ne bih li došla do osamljenog mjesta i konačno nabasala na dva naga muškarca. Uspjeh! U nekom trenutku se pojavio i jedan pretili muškarac, skinuo se do gola te legao na ručnik i objedovao čips. Zatim je sa sunčanim naočalama na očima otišao malo zaplivati u moru da bi se vratio objedovati bombone. A onda BAAAAAM - frajer izvadi kamericu i počne snimati. Doduše, kamera je bila usmjerena prema moru, ali opet - bio je to vrlo jasan znak da petama dam vjetra.

Fakt 13. Po prvi put u životu sam zaigrala picigin. Četiri muškarca i ja - baš neobično da je Tenžera ponovno postala dio muške bande. I tako, nekoliko puta sam uništila igru jer sam presnažna za ovaj svijet pa daleko napucam lopticu, ali sve u svemu je za prvi put moja igra bila bogovska. I bacanje u vodu i sva popratna piciginska sranja. Danas imam teški muskulfiber u oba guza te bedrima. Najbolja tjelovježba ikad, što jest jest.

Fakt 14. Nazočila sam prvoj ribarskoj večeri u Lumbardi. Naposljetku smo se Maroje i ja otrovali ribicama s prvog štanda koje su imale sjajan okus dima i višestruko prefriganog ulja pa smo se nalokali Colom i Jamnicom da dođemo k sebi. S ostalom hranom smo bili jako zadovoljni, a nismo se uspjeli izboriti za rožatu koja je planula sa štanda. Probala sam i svjetski poznato lumbarajsko vino GRK koje me oduševilo - posebice kad uzmemo u obzir da nisam ljubiteljica bijelog vina. Drugim riječima, Grk je pravi seks u ustima - no water, no mineralna, samo vino.

Fakt 15. Po prvi put u životu sam skočila na glavu u more, inače skačem na noge kao malo dijete. Bilo je okej, osjećala sam se jako graciozno i poletno, kao da nemam deset kila viška. Probala sam napraviti i stoj u moru, osjećaj je bio jednak.

Fakt 16. Demi Moore je trenutno na Korčuli u isto vrijeme kad i ja. Omg, ovo je najbliže što sam ikad bila jednoj holivudskoj zvijezdi.

Fakt 17Maroje i ja smo išli na večeru u riblji restoran u kvartu. Vlasnik restorana se potrudio da nam uvali još sto jela koji se krasno sljubljuju pa je logično da ih sve naručimo. Kakav divan čovjek, kakve divne prijateljske sugestije. Čovo je naravno naplatio svaku od tih sugestija tako da smo iz lokala izašli 340 kuna lakši. Budući da smo bili hrabri na večeri, kao pravi Balkanci smo doručkovali - čokoladne okruglaste pahuljice s mlijekom kod kuće.


Fakt 18. Oblačno je. Sretna sam.

Fakt 19. Lako zabrazdim u opsežne uvode tako da ću predstaviti situaciju kroz dijalog. "MF" označava Marojevu frendicu.
(U krugu stojimo Maroje, prijatelj, MF i ja. Na nekom mondenom smo tulumčiću povodom Festivala riječi Šušur. MF je vidno pijana.)
Maroje: Joj, pogledajte ovog psića kako spokojno spava na podu, kao beba je.
(Svi s ljubavlju gledamo u psića)
MF: Baš ti dodje da ga zaliješ vodom sada.
(Nismo se stigli ni nasmiješiti doskočici kad BAAAAAM - zalije ona psa čašom gemišta koji je držala u ruci. Vlasnice psa se momentalno okrenu prema nama, evo teška neugoda. Prijatelj ode do psa ispričati se i njemu i vlasnicama, a MF odlazi po cugu. Vraća se s punom čašom.)
Matina: Vidim, stigla je nova runda.
MF: A da, kad sam sve potrošila na psa.
.... Malo me stvari može iznenaditi, ali ovo me zaista šokiralo. Skidam mašnu ludoj legendi MF!

Fakt 20. U Stonu sam po prvi puta u životu probala kamenice. Maroje i ja smo roknuli po jednu sa šanka, onako s nogu. Ne mogu reći da sam osjetila neki poriv za seksom nakon toga, tako da ću ih morati pojesti još kako bih se uvjerila da su zaista afrodizijak. Ali su bile prilično ukusne, evo i palčić u to ime - 
like emoticon

Fakt 21. Zaboravih napomenuti da šibenski lokali uglavnom nemaju običaj u toalete stavljati sapun. Njihova je logika 'let's keep it simple, imaš vodu, imaš papir, btk za ostalo." Popizdim kad u toaletu nema sapuna. Sve mogu preživjeti, ali manjak sapuna nikako.

Fakt 22. Jučer tijekom noći sam KONAČNO ugledala suze svetog Lovre! Po prvi puta u životu. Inače sam mislila da je sve velika obmana i da tako nešto zapravo ne postoji zato jer bih redovito buljila u nebo i ne vidjela apsolutno ništa. Uvijek bi vidio 'onaj drugi'. Ali jučer BAAAAAAM - nakupila sam dvadesetak komada. Cijelu idiličnu priču je zaključio Tomislav nakon što je mrtav hladan rekao: "Aj dosta smo ih vidili, bižmo ća."

Fakt 23. Volim zvjezdana neba, a smiješno mi je kako ekipa uvijek pokušava pronaći mala i velika kola, medvjede i ostatak zviježđa. I sada, Maroje si je instalirao aplikaciju Sky View Free koja kad mobitel uperiš prema noćnom nebu izračuna tvoju lokaciju i odmah registrira koju zvijezdu gledaš te naravno nađe sve živo na nebu - horoskopske znakove, planete, satelite, zviježđa. Aplikacija je potpuno edukativna i zabavna, ali i serator. Jer nalazi stvari koje uopće nisu vidljive na nebu, nego brije svoju spiku. Čisto ako netko odluči instalirati pa se poput mene malo razočara u aplikaciju i život općenito - ovo je upozorenje.

Fakt 24Posjetila sam novo skriveno mjesto, mjesto koje je posjetila tek šačica ljudi na Korčuli (ili je Maroje srao kad mi je to pričao 
grin emoticon ). Jest da se do tog mjesta trebalo probijati kroz žbunje i izgrebati donje ekstremitete te se pentrati uz stijene i naposljetku bježati od izuzetno iritantne pčele i komarca koji me na kraju ipak uspio ubosti iznad obrve - ali isplati se. Osjećala sam se opet kao teški Indiana Jones.


Fakt 25U Lumbardi sam na jednoj od pješčanih plaža vidjela dječačića koji je sjedio uz veliku pješčanu kulu koju je očito sam sagradio. I tako, prolazim ja i komentiram kako bih voljela i sama izgraditi pješčanu kulu te da si je mali zaista dao truda kad je napravio toliko pješčano zdanje. I onda ni pet ni šest, doleti njegova baka i BAAAAAAAM - počne skakati po kuli. Mali je naravno momentalno počeo plakati što njegovu baku nije spriječilo da devastira kulu do kraja. Živjela Lumbarda!



Fakt 26. Prvi put u životu sam vidjela dupina!!!! Zbilo se to između Proizda i Vela Luke, a u igri je bio očito mali dupin, takozvani dupinić. Iskočio je ispred broda što su svi nazočni dočekali razdraganim uzdasima, pa tako i ja naravno.

Fakt 27. Na korčulanskoj Bačvi sam posjetila novu pećinu iz koje sam pokrala nekoliko prelijepog ljubičasto-crvenog kamenja. Potom ih je Maroje u kupaćim gaćama prenio do obale. Što reći, sjajan smo tandem. Uz to sam vidjela mrtvu lignju na dnu pećine. Malo sam je pomazila, ovak' iz zajebancije - glatke je površine.

Fakt 28. Ove godine sam prvi puta probala rogač, dinju i kumquat! To je sve, nemam popratnih komentara. Kumquat je potpuno seksi.

Fakt 29. Maroju se još u Zagrebu nisam prestala hvaliti da sam najbolji igrač stolnog nogometa na kugli zemaljskoj te da imam snažne udarce. On je tvrdio da bi me sigurno dobio na što sam ja prezirno izrazila svoje neslaganje. I sad, nabrijavali smo se na naš stolnonogometni okršaj od konca srpnja te u svakoj ljetnoj destinaciji gledali gdje ima stol kako bismo se konačno obračunali. Na zadnjoj našoj korčulanskoj postaji, Proizdu, brod nas izbaci na kopno kad ono - kao sveti gral pred našim očima proteže se stolni nogomet. Momentalno smo unovčili 896 kuna za 4566 partija. Uglavnom, Maroje me razbio u stolnom nogometu sa sramotnih 4:1. Ostale bitke ne želim ni spominjati. Posula sam se pepelom. Iako i dalje tvrdim da sam barem najbolja IGRAČICA stolnog nogometa. Japanska buba, a-ca!

Fakt 30. VIŠE NEMAM LJETNIH FAKTA, VRATILA SAM SE U SVOJ PREKRASNI KIŠNI ZAGREB. Jes!

.... tu NAT bi kontinjuud...

ponedjeljak, 29. lipnja 2015.

TKO zube nije oprao još?

Doista njegujem svoje zube. Redovito ih perem, a još redovitije promišljam o tome koliko ih cijenim. Ovo napominjem odmah na početku kako nitko ne bi dobio pogrešan dojam. Zašto? Zato jer sam prije nešto više od godinu dana okrenula broj svojeg zubara na koji se javio ženski glas te upitao koga tražim. Tog i Tog, kažem ja. Uslijedio je šokantan odgovor – Taj i Taj je otišao u mirovinu. Pa kada?

PRIJE GODINU DANA.

U tom trenutku se posramim i prikrijem stid šarmantnim floskulama. Uglavnom, dobih novu zubaricu koju sam prvi puta posjetila prije godinu dana. I ponovno prije mjesec dana zbog iste stvari. Ništa strašno, ali gle – prevencija je prevencija. Što reći… ležim na ležaljci, a ispred mene stoje dvije medicinske sestre, s moje desne strane zubarica te slušaju moju bojazan od toga da mi ne ispadne zub… jer je Google rekao da bi mi mogao ispasti zub. Ispričam sve mjere koje sam poduzela ne bih li sačuvala zub u usnoj šupljini što je izazvalo iskren smijeh triju žena koje su stajale preda mnom. A onda je krenula ponovna uputa kako se ispravno peru zubi. 
„Gledajte, isto ste mi objašnjavali prije godinu dana kad sam Vas prvi puta posjetila. Okej, ispravno pranje zubi je kružnim pokretima. No možete li mi možda sugerirati nešto što će imati smisla budući da mi se zub uznemiri kad ga četkam na taj način?“, bio je moj odgovor. Uglavnom, zub se još uvijek dobro drži, ic okej. Ne bih mogla reći da znam koja je točno bila poanta čitave ove priče, ali su zubi dio tijela koji definitivno primjećujem kod drugih osoba – bilo muškaraca, bilo žena. U svakom slučaju, volim se smijati – što jest jest. Samo zabava. Tko zna bih li se mogla tako napadno smijati kao što trenutno prakticiram da mi nisu svi zubi na broju ili da nisu reprezentativni.

I ne mogu shvatiti ekipu koja se ne smije. Ono, ljude koji se rijetko široko smiju. Posebice ako su im zubi za pokazat' ekipi. Ako se kaže da osmijeh otvara sva vrata, ne bi se baš takvi ljudi vrata naotvarali. A toliko je smjehova za isprobati čjeote! Čuj ovo:

Smiješak – Mali osmijeh. Najčešće se ne vide zubi, a koriste ga osobe kojima se ne da nasmijati kako priliči jednoj radosnoj osobi. Možda i ne? Jebiga, tako izgleda. 
Hihot – Ne volimo ga jer asocira na grupicu priglupih djevojaka koje se smiju tek toliko da se smiju. Ili to ili na napušene ljude s kojima se u takvom stanju teško može komunicirati pa nam nisu zanimljivi osim ako i sami nismo u polusvjesnom raspoloženju. 
Grohot – E, to ja zovem smijehom à la Tenžera! Glasan smijeh koji se čuje vjerojatno do Siska ili dalje, obavezno traži prekomjerno raširena usta, a moguće i malko isplažen jezik. Nerijetko se pojavljuju bujice suza radosnica. To je smijeh od srca! 
Kes – Pokazuje zube, ali je stavljen na nečujno. Djeluje usiljeno što je vjerojatno i stanje stvari kad ga netko upotrijebi. 
Podsmijeh – Uključuje bilo što od prethodno navedenog, no načelno nije dobar jer eliminira smiješak s lica druge osobe, a mi želimo da se svi smiju – i opet i opet i opet!


Koliko je samo osmijeha za upotrijebiti, ha? Naletjeh slučajno u moru mudrih izreka na temu (o)smijeha i na jednu koja me potpuno osvojila iako je pomalo sladunjava. Kaže ovako – Osmijeh je svjetlo na prozoru koje poručuje ljudima da si kod kuće. S ovom dražesnom mudrom misli privest ću svoj bizaran, no itekako logičan post i ostaviti vas da uživate u dugom toplom ljetu. 
I ne brinite – ako kao ja niste na vrijeme doveli vaša tjelesa u red, nego ste napravili upravo suprotno i nabili desetak kila viška taman za golićenje na plažama – nema nervoze! Osmijeh na lice i nasmijte se svim prekrasnim fit djevojkama u lice.

srijeda, 29. travnja 2015.

.... And never forget - fuck toys, guns for everyone!

Oduvijek sam bila veliki fan igračaka. I danas, u svojoj 24. godini, uspiju mi izmamiti osmijeh na lice. Ali samo kul igračke, da se razumijemo. Kao dijete imala sam zavidnu kolekciju igračaka iz McDonald'sovih Happy mealova i Kinderjajca. U međuvremenu se sve to nekako podijelilo, izgubilo i nestalo. Danas se povremeno počastim nečime od toga, ali moram priznati da je konzumerizam učinio svoje što se tiče njihove kvalitete. Igračke su postale, jednostavno rečeno, teško sranje. No da ne ulazim sad u digresije, osvrnut ću se na to kako mi bude posebno toplo oko srca kad na policu u sobi isfuram novu igračkicu. Kinder jaja su za tako nešto najpraktičnija. Em je ukusna čokolada, em je unutra neka igračka, em je sve to brzo za požderati i složiti u hodu. I još stane u svaki džep.

Fak jea?

Prijatelji i poznanici me zbog tog mojeg guilty pleasurea često poistovjećuju s djetinjastom i neozbiljnom ličnošću. Ja se, međutim vidim kao svojevrsna kolekcionarka. Manut ću se odmah nove digresije i pojasniti zašto sve ovo pišem. Naime, prije nekoliko mjeseci, u trenutku dok sam na piću s prijateljima odmotavala to čokoladno dvobojno jajce, prijatelj je sa mnom podijelio zanimljivost koja me osupnula. Možda ste to znali, a možda i niste, ali – KINDER JAJA SU ZABRANJENA U AMERICI.

Na Yahoo Answers nalazi se ovakvo objašnjenje: Dva su razloga zašto su ove slastice ilegalne. Prva je opasnost da se djeca uguše sitnim dijelovima igračaka. Osim toga je tu i Federalni zakon o hrani, lijekovima i kozmetici u kojemu je od 1938. zabranjeno da se unutar hrane skrivaju nejestive stvari. OSIM ako pritom nisu funkcionalne. Večernji list čak tvrdi da je kazna za pokušaj unošenja Kinder jaja u SAD oko 14.000 kuna po komadu.



Ne mogu objasniti zašto, ali nakon što sam doznala ovaj podatak, u glavi mi se pojavila scena iz nekog dokumentarca koji je prikazivao dražesnu američku obitelj. Mater, ćaća, sin jedan, sin drugi i ćerka. I svi zajedno s entuzijazmom drže svaki svoju pušku te pucaju u streljani. Jer naime, roditelji su sinčića i kćerkicu odlučili uvesti u taj čaroban i nadasve nepredvidljiv svijet oružja. Nevjerojatan je prizor i oduševljenje na licima klinaca koji s veseljem upijaju praktično znanje iz streljane. Prema Washington postu, 30 saveznih američkih država nema dobno ograničenje kad netko može posjedovati vatreno oružje. Od preostalih je raspon godina od 14 do 21. Baš me zanima kako bi to dvoje djece reagiralo da su im roditelji umjesto puške doma isfurali dva Kinderjaja. 'Oh come on dad, are you retarded? What am I supposed to do with THAT?!', rekao bi bijesni mali Amerikanac. A onda bi se oglasila njegova sestrica. 'Yeah daddy, fuck toys, we want guns!'  Upravo ovdje leži jedna od mnogih perverzija svijeta. Zašto bi si slagao aviončiće i čovječuljke iz Kinder jaja kad možeš slagati nove metke u bubanj svojeg Colta? Maloj Colt, a dečku M-16 da ne izgleda glupo.

To je dakle, percepcija buntovništva. Ja koja bez problema već petnaestak godina samostalno i bez prepreka kupujem Kinderjaja, u Americi bih bila smatrana odmetnicom. Baš me zanima je li itko ikada završio u zatvoru zbog krijumčarenja Kinderjaja. Kao:
- Zbog čega si ti ovdje?
- Ma, izmasakrirao sam desetak nepoznatih ljudi u trenutku bunila. Ti?
- Kinderjaja.
- Uh, hrabro!


Nadam se da ovaj dijalogić nikome neće biti degutantan. Ali takav je život, degutantan i grozan. Baš kao i... Kinderjaja u Americi!


nedjelja, 29. ožujka 2015.

Želudac i što s njim

Ne znam koliko često imate prilike dobiti masažu. Bilo kojeg dijela tijela, ali zaustavimo se na onim najklasičnijima kao što su ruke, ramena ili lice. Ja recimo tu priliku imam jedino kad je život glavni maser, a to obično ne završi zadovoljavajuće. Međutim, budući da radim u kozmetičkoj tvrtki, trudim se svojim mušterijama pružiti dobru seansu. I vrlo sam svjesna toga da ovaj uvodni paragraf zvuči poprilično krivo.

Nekada tijekom tekućega mjeseca, dolaze mi dvije djevojke na tretmane lica. U jednom trenutku stižemo do masaže lica gdje je djevojčina glava naslonjena na moj želudac. Na svakom tretmanu prisjetim se kako su nam 's vrha' govorili da osoba preko vašeg želuca osjeti vibracije, odnosno jeste li nervozni ili smireni što samim time utječe i na njezino raspoloženje. Jesu li nam srali ili ne, potpuno je nevažno za priču. Uglavnom, svakim novim tretmanom prisjetim se tih riječi pa uto osvijestim kako se moj želudac i ja osjećamo. Najčešće smo čist' fajn. U tom konkretnom trenutku masiram djevojčino lice, teče ugodan razgovor, sipam pošalice iz rukava, a onda čujem glasno 'nisdncdsjhbs'. Želudac mi je zakrulio valjda najjače ikada. Momentalno osjetim nelagodu što me potakne da od toga pred mušterijom napravim lakrdiju.

                                                   Masažna stolica iz nekog davnog stoljeća

Ovdje staje crtica iz poslovnog djelića života, no počinje moje razmišljanje el grande. Je li moguće postati čovjek-masažna stolica? Je li moguće proizvoditi namjerne unutarželučane migracije kako bismo dodatno relaksirali lubanje mladih dama i gospode koji ih naslanjaju na naše želuce? Čini se da nikada nećemo saznati. Kako bilo, u mojoj je tvrtki nekoć radila djevojka koja je voljela masirati druge, ali nije voljela da se isto radi njoj. Do dana današnjeg usta su mi ostala lišena komentara. Je li moguće da postoji netko tko ne voli masaže, ali ih spremno daje drugima? Ide li ovaj svijet potpuno kvrapcu? Stavi li se naglasak na njezinu altruističku crtu, to je čini idealnom osobom da postane čovjek-masažna stolica. Dam se kladiti da joj ne bi bilo teško poraditi na finesama kao što je veća kontrola nad želučanim kontrakcijama. Trenutno na Googleu ne postoji ni jedna tematska poveznica za čovjeka-masažnu stolicu, dakle ona bi bila prvi izbor koji bi ova tražilica izbacila.

Fak jea?

Osim toga, oduvijek sam se zalagala za to da ljudi izguraju strojeve iz uslužnih i inih djelatnosti. Kozmetička tvrtka Rituals koja više ne postoji na hrvatskom tržištu u jednoj (ili više njih?) od poslovnica imala je masažnu stolicu. Kad sam imala vremena, uvalila bih svoju tjelesinu unutra i upalila ju. Let her do her magic, pomislila bih. Od ponuđenih funkcija, odabrala sam sve. Logično, pa neću da mi masaža prebrzo dosadi. Na koncu me stolica ozlijedila. Neki od 'masažnih pokreta' bili su toliko agresivni da bi me leđa boljela ostatak dana. Došla bih popravljena pa bi me stolica potrgala, otprilike je to bila spika. Nešto kao jako loš kiropraktičar. Tko zna, da je Rituals upotrijebio čovjeka-masažnu stolicu, možda bi još uvijek postojao.

S druge strane, ni kolegica više ne radi u mojoj tvrtki. Što sada? Tko je u pravu? Što odabrati, koju posluku porati? Je li najprije nastalo jajce pa tek onda kokoš ili obrnuto? Koliko je sati? Ima netko kunu? Toliko je pitanja, a u deficitu smo s odgovorima.


Iako, ovo za kunu stvarno stoji.

subota, 28. veljače 2015.

Ja došo, otpjevo i ošo

Živiš u Hrvatskoj, malo ti je dosadno, a često pjevaš pod tušem? Odaberi neki od aktualnih glazbenih 'spektakala' ili sjedni, zapjevaj i pričekaj – zasigurno će uslijediti novi kratko nakon toga. Prema broju javnih glazbenih audicija i broju prijavljenih, reklo bi se da je Hrvatska plodno tlo za svakoga tko je nafudren za glazbu. Ili ju jednostavno voli puno slušati pa je to valjda i više nego valjan argument da se i on prijavi. Sudeći prema osebujnosti pojedinih kandidata čija su jedina publika oni sami ili pak prijatelji koji ih slušaju iz sućuti, ovaj argument dobija svoju potvrdu.

Iako nije prvi put da razmišljam o toj stvari, moram priznati da se moje analiziranje tog 'fenomena' - te hrvatske 'rutine' - popelo na novu razinu. Moglo bi se reći da sam fan reality i manje reality spektakala, ali ih se nakotilo toliko da sam izgubila volju pratiti ih. Kada je 2003. pokrenut Story SuperNova Show, pratila sam ga s oduševljenjem. Osim što je to bio prvi (i jedini) show takve vrste u Hrvatskoj, tema mi je bila izuzetno privlačna. Tome možda najbolje svjedoči činjenica da sam u ovom trenutku sveučilišna prvostupnica novinarstva.

Fak jea?

No da se vratim na priču. Nakon toga je uslijedila hrpa showovskih svaštarija koje ne smatram značajnima za moja sjećanja. Ali moram spomenuti moj drugi omiljeni show, Supertalent u kojemu sam uživala 2009. Zato jer je na male ekrane hrvatskom puku bilo dovedeno mnogo raznovrsnih talenata koji bi inače sasvim sigurno prošli nezapaženo. Budući da je Hrvatska jedna od vodećih svjetskih pjevačkih zemalja, organizatori su odlučili prijave dopustiti i osobama maestralnog glasa te glasa općenito. Čini se da nije bilo dovoljno super talenata, pa su se poslužili samo talentima. Uz dužno poštovanje svim kvalitetnim pjevačima, kad vidim što se karakterizira kao 'hrvatska estrada', poželim umrijeti zajedno s pjevajućim pticama.



Prije nego li umrem, želim s vama podijeliti vlastitu pjevačku anegdotu iz mladih dana. Iznimno mi je drago da sam ju iskusila jer mogu ponosno tvrditi da sam prava Hrvatica koja je i sama gajila nade da će postati pjevačka zvijezda. Šteta što nisam imala glas za tako nešto. Kao svaka pubertetlija, imala sam milijardu hirova. Kako hirova, tako i odjevnih stilova. Opla, ovo se čak i rimuje... glazbena nadarenost mi, čini se, teče hrvatskim venama. Nakon šminkerske, sportske, casual, grunge i punk faze, došlo je vrijeme i za onu repersku. Hvala Bogu, tadašnja omiljena mi prijateljica dijelila je moj ukus pa sam imala s kim slušati Afromana i Eminema te nositi vrećaste hlače, takozvane džeperice. U nekom trenutku opijenosti našom ghetto spikom, odlučila sam napisati rap pjesmu.

„... jer mi smo reperice i nosimo široke džeperice“, bio je jedan od antologijskih redaka iz pjesme. Vrlo brzo otišle smo korak dalje pa smo na njezinom trošnom kazetofonu na praznu kaseticu snimile to nikada plasirano remek-djelo. Ovdje negdje se u meni probudila poduzetnica Matina koja je odlučila da pjesma neće ostati samo na prijateljičinom kaziću pa sam napisala pismo Croatia Recordsu. Ne mogu reći da mi je žao što vam ne mogu točno prenijeti što je stajalo unutra jer je pismo zvučalo bijedno, ali znam da sam bila uvjerena da mogu apelirati na njihovu savjest. Haha, baš hrabro od jedanaestogodišnjeg djeteta. Naglasila sam da smatram kako nije pošteno da se uvijek promiču samo afirmirani glazbenici, dok ovakvi pjevački talenti poput nas dvije ostaju neotkriveni. Čak sam planirala priložiti kaseticu s našim 'prvijencem'. Pismo nikada nisam poslala. No čini se da sam svoju poruku odaslala u svemir jer je u današnje vrijeme prisutan velik broj glazbenih showova koji u javnost izbacuju isključivo anonimce. 

Kad smo već na temi pisanja nepotrebnih poruka... u četvrtom razredu srednje škole napisala sam svoje prvo ljubavno pismo. Moje je srčeko tada po prvi puta bilo slomljeno jer je mladić odbio moje laskave riječi. Dakle, nije ih samo ignorirao, nego mi je dao do znanja da njemu i nisu bile toliko laskave. Sad kad sam spoznala istinske hrvatske vrijednosti, gdje su zabavljačke vještine daleko cijenjenije od onih spisateljskih, i sama uviđam koliko sam bila blesava...

... trebala sam frajeru jednostavno zapjevati pod prozorom.

četvrtak, 29. siječnja 2015.

Kako pobijediti na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj?

Prošli su još jedni, 'najneizvjesniji' predsjednički izbori. U prvom krugu imali smo crvene i plave, ali i dva siva koja su uglavnom služila kako bi se mediji njima nabacivali kao nervozna dječica s igračkama. U drugom krugu je krenula panika. Tko će pobijediti – bijeli ili plava? Crveni ili – plava? Što se dalje dogodilo, svima je poznato. Eto, „imamo predsjednicoooo“, kako je lijeno uzviknuo Karamarko. No mene ipak muče prioriteti. Koliki bi postotak glasova na izborima osvojio Sherlock Holmes?

To se ne zna. Gledajući iz perspektive zaostalog naroda, detektiv bi bio percipiran kao jedan od smiješnih antikandidata s kojima ćemo se sprdati danima, tjednima, mjesecima nakon samih izbora. Sa strane pametnog naroda u kojemu je (znatan) dio svoj glas poklonio mladom Sinčiću, Holmes bi možda pokazao da smo konačno sve odlučniji u namjeri da novom plesaču omogućimo ples po političkom podiju. 

U svakom slučaju, Holmes ima osobu koja mu već 128 godina radi uspješan PR. Na račun toga, ovaj detektiv iza sebe ima 56 kratkih priča, odnosno četiri novele napisane o njemu. Postoji i muzej u širem središtu Londona koji mu je posvećen. Ima čak i skulptura podignutih u njegovu čast – u Engleskoj, Škotskoj, Švicarskoj, Rusiji, Japanu. Postoje hoteli i kafići koji nose njegovo ime. Njegov je karakter također jedan od najizvođenijih na filmskim platnima i televizijskim ekranima. Guy Ritchie trenutno radi na snimanju trećeg nastavka filma koji tematizira Holmesove dogodovštine. Mladi (?) glumac lisičjeg lica, Benedict Cumberbatch postao je planetarno popularan zato jer je u BBC-jevu serijalu Sherlock utjelovio lik ovog detektiva. Pardon, detektivskog konzultanta...

.... što ti više treba za pobjedu na izborima?

Žestoka borba za svaki glas

Jest da sve nabrojano ne znači apsolutno nikakvu blagodat za hrvatski narod, ali bi sigurno lijepo izgledalo uklopljeno u predizborne programe. Ipak, možda bi otegotna okolnost bile stvari koje Holmes nema. Kao što su primjerice supruga, razvijena socijalna inteligencija ili potreba za poštivanjem zakona. Nema ni potrebu skrivati svoje uživanje u duhanu, alkoholu ili teškim drogama. Malo je vjerojatno da bi se ove stvarčice svidjele visoko moralnim hrvatskim biračima. 

No iako Londončanin, Holmes bi se sjajno uklopio u političku klimu u Hrvatskoj. Osim što iz (polu)skrivenih izvora zgrće ogromne svote novca kojima nitko ne zna konkretnog broja, čitav svoj život vješto drži pod velom tajne i misterije. Uz sve to je izmišljena ličnost, baš kao i pošteni političar u Hrvatskoj.

Sherlock Holmes 6. siječnja ove godine proslavio je 161. rođendan.  Što znači da bi ovi izbori za njega imali dvostruko značenje – dan biološkog rođenja, ali i onog političkog. Konkurencija bi možda bila okrutna, a možda i ne bi. Možda bi ga samljeli jer je 'star i dotrajao', a možda bi upravo to bio razlog popustljivosti. Ono što mene brine jest to što Holmes teško podnosi poraz. S druge strane, jedne od glavnih karakteristika osoba rođenih u znaku jarca jesu upornost i strpljenje. A još je stacioniran u Londonu, jednom od najatraktivnijih gradova na svijetu...

... boli te dupe Sherlock, ionako će presuditi dijaspora.