nedjelja, 4. prosinca 2016.

HRVATSKE PEKARNICE: Ispljuni me nježno

Teško mi je znati kako i odakle početi kad se dotaknemo gastronomske tematike. Osim što nisam nikakav gurman, a ni gastronomski znalac, mnogi znaju da nisam pretjerano ni zahtjevna. S obzirom da dolazim iz obitelji seljaka ili u najmanju ruku nekakve srednje klase u hrvatskom stilu, odgojena sam da ne pitam previše oko objeda koji mi se posluži.

To dakako, ne mijenja činjenicu da neka jela ne podnosim, pa tako ni ne konzumiram - ili pojedine namirnice. Ipak, sretan sam čovjek kad za doručak pojedem zobene pahuljice s jogurtom, bez ikakvih dodataka u vidu meda, voća ili orašastih plodova. Pekarnice su mi najbolje prijateljice jer gablece često donosim upravo odandje. Drugim riječima, nije ovo nekakav stručan tekst, ali poluanalitičkim bi se mogao nazvati. Ili kroz oči jednog malog čovjeka koji naveliko prigovara oko svega.


No, najprije fun fact za početak - poznanici ili potpuni neznanci često misle da sam vegetarijanka ili veganka. Uvjerena sam da je to zbog mojih lezbijskih šiški koje u ljudskoj svijesti možebitno odražavaju i neki životni stil. Čini li me to lažnjakom? U svakom slučaju, nerijetko se počastim mesnim jelima. Kako sam spomenula, čest sam gost brojnih zagrebačkih pekarnica. Volim peciva, volim tijesto i onu nezdravu maščobu kojom ih se premazuje. U strogom centru grada nalazi se pekarnica koju sam uzdizala u nebesa. Šarolik asortiman, iznimno ljubazne djelatnice i vrlo ukusna hrana. E sada, budući da volim živjeti u prošlosti, rado sam se ondje vraćala bez obzira što je opis iz prethodne rečenice davno otišao "u gastronomsku ropotarnicu povijesti". I tako sam neki dan sebe i dvije kolegice s posla odvela ondje ne bismo li nešto prizalogajile prilikom odlaska na piće. Krenut ću s kraja: Ne planiram se ondje više vratiti.


A sada da ukratko objasnim svoju pekarsku žalost. Iako sam njihov redovit kupac, unatrag godinu do dvije primjećujem drastičan pad kvalitete proizvoda u svojoj nekada omiljenoj pekarnici. Hajde, rekoh, oprostit ću im. Ipak, ono preko čega ne mogu prijeći jest prodavanje muda pod bubrege. Usporedbe radi, malena pekarnica pokraj mojeg fakulteta kojom se uglavnom svi sprdaju zbog siromašne kvalitete kruha i peciva (a koju ja dakako odano štujem) može se pohvaliti neviđenom korektnošću žena koje ondje rade. Nemojmo pritom ljubaznost zamijeniti za ljudskost, poštenje i korektnost. Ako zatražim pecivo A, a djelatnica mi sugerira da ipak uzmem pecivo B jer je svježe, ja to zovem korektnošću. S druge strane, ako me u spornoj pekarnici djelatnica navede da ne uzmem proizvod koji sam prvotno zatražila, nego drugi jezivo loše kvalitete, onda više nismo krušni prijatelji. Obično se držim iste kombinacije proizvoda - bučnica i dva mesna užitka. S obzirom da ovog puta nisu imali te famozne mesne užitke, djelatnica mi je predložila da uzmem burek s mesom. Dobra stara naivčina Matina je pristala i dobila hladan burek, polustvrdnutog tijesta te skorenog mesa koje je s vremenskim odstojanjem uspjelo promijeniti i okus. Do pola sam ga pojela i to na silu, vjerojatno od jada da ne bacim i novac i hranu u smeće. Da se razumijemo, okus tog bureka mi nije bio gori od okusa gorčine i razočaranosti koji je ostao u usnoj šupljini nakon njega.

Nikada, ali nikada neću shvatiti kako netko ima obraza kupcu predložiti stariji i nekvalitetniji proizvod umjesto da bude suprotno. Također neću shvatiti kako vlasnik te pekare, koji možebitno djelatnicama prijeti koječime ako se ne proda što više asortimana (pa one tome doskaču beskrupuloznim uvaljivanjem starih artikala), ne razmišlja da će takvim načinom rada možda netko otrovati želudac, dobiti dijareju ili povratiti pa mu primjerice nekim stvrdnutim pecivom razbiti izlog lokala. I na kraju - hoće li hrvatsko gospodarstvo vječito nagrizati pohlepa i neprofesionalnost te kroničan manjak ljudskosti?


Osim pekarnica koje stoje načičkane jedna na drugoj ili malih trgovina koje hvataju posljednji atom zraka među Konzumima, Lidlovima i Intersparima, uzdižu se u nebesa i mnogi burgeraji koji polako ali sigurno preplavljuju centar grada. Volim burgere, da. Ali brate mili, sigurno ih ne volim toliko da osim njih i preslane hrane u Umamiju svaki dan prezalogajim jedno te isto, samo s drugačijim prilozima i sastojcima. "Možeš si kuhati doma", pomislit će mnogi. Da, mogu si kuhati doma. Ali govorim o šarmu hranjenja po zalogajnicama ili lancima brze hrane koji ne moraju uvijek uključivati burgere, pizzu, pomfrit, peciva i burger, pizzu, pomfrit i peciva.

Iskustvo boravka u Njemačkoj mi je pokazalo da je moguće imati lance zdrav(ij)e brze prehrane - koji ne bi nužno garantirali profit, ali gastronomsku šarolikost svakako bi. Ono što sam rado uzimala u pauzama između predavanja ili kao doručak u vlaku bio je kus-kus s raznim dodacima, a pakiran u plastične posudice čija je veličina dostatna za dva lagana objeda. Osim što ga je bilo praktično spremiti u torbu bez rasipanja, držao bi sitost dovoljno dugo za cijeli dan, a ne samo kao nešto za premostiti do "prave hrane". Sigurna sam da bi se dalo smisliti još "to go" varijanti koje ne bi bile nezgrapne kao juhe i variva koji se prolijevaju putem. Možda tako nešto postoji u Zagrebu, ali vjerojatno tipa u Novom Jelkovcu u koji se dobar dio pučanstva boji kročiti nogom jer ga mediji stigmatiziraju kao "najveći hrvatski geto". I naravno - na rastućim street food festivalima.


No, dobro. Sad ćemo se mjesec dana utapati u kobasicama različitih veličina.... okej, ovo je krivo zazvučalo. U svakom slučaju, kućice su se ove godine toliko razmnožile po gradu da ćete uspjeti pojesti i nešto 'drugačije', tako da ne brinite. Sretno vam adventsko prejedanje!

srijeda, 9. studenoga 2016.

'Ko izda...

U današnje su vrijeme prosvjedi strašno kul pojava. Osim toga je atraktivno deklarirati se kao aktivist koji je iznimno osjetljiv na prava svega što postoji na kugli zemaljskoj, makar to bila i žvakaća guma koju je netko umjesto u koš za smeće pljunuo na pod. Borimo se tako mi i za činčile, osobe starije dobi, osobe mlađe dobi, osobe s invaliditetom, prava studenata, prava radnika, prava životinja, LGBTQ zajednice, satiru, pravo na izbor, pravo na slobodu govora, pravo na pristup informacijama, za smjenu dekana, za smjenu još jednog dekana. Za sve se mi borimo.

Vodimo i u sebi male borbe. Objaviti fotku s prosvjeda ili ne. Doći na prosvjed s transparentom ili ne. Izreći javno svoje mišljenje ili ne. Naglasiti da smo prisustvovali prosvjedu ili ne.

Zapravo serem. Nisu to nikakve borbe, nego samorazumljive odluke. Ako se ode na prosvjed, to će znati svi IKADA. Naime, danas su se prosvjedi sveli na paradu samoprezentacije i lažnog brendiranja. Mogu nabrojati na prste dvije ruke sve prosvjede kojima sam nazočila, dakle da sam ciljano u određeno vrijeme došla na konkretno mjesto, bez fotografije, hashtagova i statusa. U životu nisam bila na Gay Prideu, ali ne zbog toga što ne podržavam prava LGBTQ zajednice, nego zato jer se prije mojeg dolaska ta godišnja manifestacija uspjela pretvoriti u cirkus gdje se dolazi jer je "kul doći podržati obespravljene članove naše zajednice". S druge strane, ne prosvjedujemo za prava Roma ili ostalih nacionalnih manjina, ne prosvjedujemo za prava žena, ne prosvjedujemo za napuštenu djecu ili za povratak poštenih mirovina starijim članovima našeg društva koji žive na rubu siromaštva. Jer to, dakako, nije u trendu. Možda sam naivna, ali u 21. stoljeću smatram da čak i u primitivnoj Hrvatskoj pripadnici LGBTQ zajednice ne moraju strahovati za vlastite živote te da su i više no integriran dio hrvatskog društva. Za razliku od žena, nemaju toliko diskriminatornih problema u poslovnoj sferi koji se odražavaju na privatno financijsko stanje te posljedično na egzistencijalne prilike jedne žene i njezine obitelji. Oni ne smiju posvojiti dijete, a žena ne bi trebala zatrudnjeti jer je upitno hoće li zadržati posao. Članovi LGBTQ zajednice najnormalnije studiraju dok je Romima put do diplome otežan, baš kao i napuštenoj djeci bez roditelja. Jesmo li se izborili za njihova prava?

Izvor: Flickr

Vjerojatno ćemo prije ustati zbog te žvake s početka priče, nego zbog nekog medijski minornog poput gore pobrojanih. Tako borbe postaju borbice časne manjine koji su specijalizirani upravo za marginalizirane skupine ljudi. Jedini smislen prosvjed u proteklom razdoblju bio je onaj za razumno obrazovanje, bez obzira na nikakav ishod u nadolazećim (a prošlim) mjesecima. Volim, volim javna okupljanja. Posebno ih volim kad minimalno trećina okupljenih ne zna zašto se okupila kao što je, uvjerena sam, bio slučaj s povratkom dvaju generala kad ih je hrvatski narod došao svečano dočekati. Nisam mogla ne primijetiti koliko je ondje bilo maloljetnika i mlađih punoljetnika koji su kričali kao mladi majmuni od sreće što "su nam se generali vratili". Manje je važno bilo to što je vjerojatno malen broj ovih adolescenata znao zašto se generalima sudilo, kako je čitav proces tekao te na koji su način pušteni. Da ne govorimo o razdoblju na koje se suđenje odnosilo jer je to već znanstvena fantastika, bez obzira što je malo tko od ove grupe sudionika bio rođen u "to vrijeme".


Svaki od ovih prosvjeda bio je legitiman i legalan zato jer u demokratskom sustavu svi imaju pravo glasa. Svatko može u svakoga uprijeti prstom jer je "to njegovo/njezino demokratsko pravo". Pa se onda takvim načinom klasično ljudski krenu odrađivati osobne odmazde ili iskorištavati tobože podređene pozicije. Mi se puno ne pitamo jer je logično da je jednom radniku ili studentu nanesena šteta i nepojmljivo je da bi radnici mogli u šaci držati vlastite poslodavce upravo zbog borbe za njihova velebna prava. Kao što je slučaj sa stručnim osposobljavanjem gdje smo se naravno borili da diplomanti ne rade za 1600 kuna jer se time "krše ljudska prava, prava radnika i prava općenito sva koja postoje". Pa smo malo prigovarali da je i dalje tužno da za 2400 kuna plus 300 i nešto kuna prijevoza ljudi rade svakodnevno po osam sati. Nitko se, međutim, nije pozabavio slučajevima gdje isti ti radnici vrše mobing nad poslodavcima i gdje su im nevjerojatan trošak. Jer su se izborili za to da mogu druge naguziti kad požele s obzirom da se pretpostavlja da je svaki šef zao i da želi smjestiti jednom malenom poštenom radniku. Teže je za povjerovati da jedan praktikant na stručnom osposobljavanju dođe iskoristiti poslodavca te s radnog mjesta za sebe izvući (ne)materijalnu korist i onda raskinuti ugovor prije isteka "mandata" kad se nađe druga žrtva - "jer su uvjeti bili loši, a šef grozan i tiranin". Ako se stručno osposobljavanje ukine, možda ćemo i protiv toga prosvjedovati.


Dobro je Uredništvo Globala u jednom od mojih omiljenih komentara istaknulo - zašto se pobogu borimo za satiru kad se samo treba osvrnuti oko sebe - satira je svuda oko nas. Bolje bi nam bilo da živimo u bezvlašću pa da barem znamo da je kaos naše prirodno stanje, a ne da vlada prividno društveno uređenje. Tako mi ne preostaje ništa drugo doli nasmijati se grohotom na svaku novu aktivističku epizodu hrvatskih građana. Eventualno se vrijedi izboriti za pravo žvakaće gume da ostane ležati na podu i da je nitko od smetlara ni ne pomisli pomaknuti. Kad netko i za to organizira prosvjed, svakako ću doći.

A ko izda - pizda.

ponedjeljak, 26. rujna 2016.

O ljudima koji ne žvaču žvakaće gume

Najprije ću se ispričati svima zbog činjenice da nisam pisala više od dva mjeseca. Ili ću se barem ispričati sebi jer je broj čitatelja prilično oskudan, čak do te mjere da komotno mogu reći da je ovo elitistički blog. Dobro zvuči, što jest jest - samo za probrane oči - s ukusa ili bez njih.

Dakle, prva stvar koju zaista nikada neću shvatiti jesu ljudi koji žive život bez žvakanja žvakaćih guma. Kad im smrdi iz usta zbog namirnica intenzivnog sastava, kad su mamurni pa im alkohol isparava iz želuca ili kad su popušili previše cigareta pa im je nikotin sasušio usne šupljine. Oni jednostavno nemaju potrebu prožvakati žvakaću gumu. Da se razumijemo, bilo bi čist' fajn da si u grla našpricaju malo osvježivača (za)daha, no ni to ne rade tako da je zaista razumno raspravljati o žvakaćim gumama. Ja, naime nemam problem s nežvakalačkom garniturom ljudi. Ali oni postanu moj problem onog trenutka kad ja vadim svoje žvake i potom svi imaju potrebu kušati ih samo zato jer ih je netko servirao pred njih. Čemu to? Bi li ljudi zaista i govno pojeli? Čini se da bi. Naime, malen broj puta sam doživjela da me netko odbio kad sam mu/joj iz kurtoazije ponudila žvaku. S druge strane, ako uzmemo u obzir činjenicu da žvake u prosjeku koštaju 5,99 kuna s pakiranjem od deset dražeja, nije mi jasno zašto toliko malen postotak konzumenata ima potrebu redovito ih imati sa sobom. Meni se katkad dogodi da mi ponestane žvaka, ali se uglavnom trudim imati ih sa sobom jer ih volim žvakati. Imam omiljene okuse, imam i neke koji su mi do danas već dosadili. Neke koje dobro prijaju alkoholu ili cigaretama, ali i neke koje osvježavaju manje ili pak one zbog čijeg se mentola zasuze oči. 

-"Hej, a koji su tvoji omiljeni okusi?"
- "E, jebiga, oni koje mi ponude."

http://ceramics.org

Žvakaće gume su mi esencijalan dio opreme džepa ili torbe. Uz maramice, mazalicu za usne, novčanik, kišobran, starački češljić, kemijsku i papir te primjerice knjigu ili novinu, ne mogu zamisliti unutrašnjost svoje torbe. Kako bilo, mogu zamisliti svoje dnevno 'đipanje' uokolo bez rašpice za nokte, dezodoransa ili obavezne grickalice koja će se naći na dnu mnogih ženskih torbi. I upravo zato ništa od toga neću 'nažicati' kad vidim da ih netko drugi koristi. Zato, opet, ne shvaćam ljudsku potrebu da žderu tuđe žvake samo zato jer... mogu?
Kao ono, ne žvaču mi se žvake kad ih nemam pri ruci, ali ako mi ih ponudiš, svakako ću uzeti, pa makar 'za kasnije'. Tipa, na što potrošiš točno 5,99 kuna koje bi mogao dati za žvake? Pristajem jedino na odgovor 'dam ih redovito prosjaku koji svako jutro prosi ispred Algoritma'. Inače idi k vragu.

A kad smo već kod nuđenja, najbolje je što se očekuje da ćeš sve ponuditi osobama koje te u datom trenutku okružuju. Tipa, pogledaš se u ogledalce i pitaš "Budući da sam ja sada iskoristio jedan privatan eksponat iz svoje torbe, imaš li snažnu želju da se i ti pogledaš u moje ogledalce?" ili si nakapaš suhe očne jabučice s popratnim pitanjem "Znam da ne nosiš leće ili da imaš problema sa suhim očima, ali budući da sam si upravo nakapao oči, želiš li i ti to učiniti, čisto ovak' iz zajebancije?". Taj prisilan kult nuđenja svega što i sam konzumiraš postaje mi sve apsurdniji i apsurdniji. Pobogu, najsretnija sam bila kad sam napustila srednju školu gdje je normalna stvar da svi ručate jedan sendvič pod pauzom i pijete iz istih flaša pa se kasnije čudite što imate herpese i žvale. Rasla sam kao čovjek uvjeren da mi niti jedna zima neće proći bez višestrukih herpesa po usnicama. A onda sam recimo prestala flaše i čaše dijeliti s poznanicima. I vidi čuda, prošlo je XY godina od mojeg posljednjeg herpesa. Ne kažem da to vrijedi za dijeljenje žvakaćih guma, ali valjda razumijete poantu.

Ekipa sa žicanjem cigareta ima posebno mjesto u mojem srcu, toliko da mogu parirati žicateljima žvaka. Ali mi ništa nije toliko jebeno kao obavezna popratna izjava da su "vikend pušači" pa je to valjda samo po sebi opravdanje da nekome popuše minimalno trećinu kutije. Pitam se, što si ti 'vikend pušači' onda ne kupe kutiju cigareta pa ju imaju tjedan do dva? Barem je u današnje vrijeme duhanska industrija postala toliko razvijena da su osmislili pakiranja koja sprječavaju brzo sušenje cigareta ili duhana. Ali nije poanta u tome da će ti kampanjski pušači strastveno ispušiti te svoje vikend cigarete, nego to što će ih usisati BESPLATNO. Rijetki će ponuditi podjelu troškova ili pak kupiti kutiju cigareta. Ostali će se samo pravdati prežvakanim opravdanjima dok će se redoviti pušači moliti da prođe i taj vikend ili da pak ta konkretna osoba prođe iz njihovog života.

Nemojte pogrešno iščitati emociju ljutnje, sasvim sam skulirana. Samo sam duboko fascinirana rastom trenda dijeljenja koji je potpuno pogrešno protumačen, ali i potencijalno opasan po zdravlje u vidu mnogih boleždurina koje se prenose upravo fizičkim kontaktom. Ja sam dakle osoba koja je svake zime bila počašćena herpesima ili žvalama jer ne znam odbiti nečije potraživanje svega što konzumiram. Osim toga sam jedinica koju su odgajali da ne mora dijeliti s ostalima. Zato ću mnogo puta previdjeti taj blaženi trenutak gdje smatram da je u redu što nešto jedem, a ne nudim drugome ili pak pijem pa opet - ne nudim drugome. Ipak, trudim se uvažavati neobjašnjive ljudske potrebe, posebice nakon što mi toliko ljudi izrazi svoje negodovanje zbog činjenice da nisu dobili priliku sa mnom podijeliti nešto što mi se u konkretnom trenutku uopće nije dijelilo jer je to već bila 89. osoba u istom danu koja me žicala istu stvar. Za sve koji se ponekad time nađu uvrijeđeni, odmah se ovim putem ispričavam i naglašavam da možda nerado dijelim "uobičajene" džepne sadržaje, ali barem na (dvo)mjesečnoj bazi sa svima dijelim svoje vrijedne misli kroz ove postove. Jebo te žvaka, možeš ju kupiti na svakom kiosku, ali ove opservacije ne možeš nikako.

Prioriteti su važni.

utorak, 12. srpnja 2016.

Wendy, aj ti bok!

Od kad je moje svijesti, nikad nisam planirala odrasti. Možda zvuči otrcano, ali kao dijete sam toliko guštala u igračkama, igranju i djetinjoj mašti da me taj osjećaj zarobio do današnjih 25 godina. Godina kad su nekoć žene već debelo podizale obitelji, te novim naraštajima omogućavale blaženo, iako kratko djetinjstvo. Ipak, ne bih nikako rekla da se zbog toga moderne žene "sa zakašnjenjem" odlučuju na brak. Goniti karijeru nije dječja igra. Kako bilo, ja uvijek biram potonje, premda se u svijetu odraslih karakteriziram kao 'karijeristica'.

U jednom od prethodnih postova spomenula sam u kolikoj (neprirodnoj) mjeri volim igračke. Nazivam se "kolekcionarkom", a zapravo je jedina istina da naprosto volim igračke. Male ili velike, gumene, plastične ili plišane, nepokretne ili interaktivne. Srce mi zaigra kad ugledam prodavaonicu igračaka, a novčanik zasvrbi sa svakom zanimljivom dječjom serijom igračaka koju mi oči pronađu na policama (kad smo već kod toga, prije nekoliko dana sam otkrila da su već lansirali plišane likove iz animiranog filma The Secret Life of Pets koji još nije ni počeo igrati u hrvatskim kinima). Dok prave žene kupuju parfeme, ja kupujem igračke - takozvane skupljače prašine. Osim toga duboko cijenim čak i ono što samo ima potencijala da postane sredstvo za igru premda mu to nije primarna namjena. Neću nikada zaboraviti VHS kasete od kojih sam svojim Barbikama gradila raskošne kuće. Doduše, svugdje su išle pješice jer roditelji maloj Matini nikada nisu kupili Barbie auto, ali se ne može se poreći da im je svaka soba bila uređena po posljednjoj barbijevskoj modi. Pobogu, ja sam čovjek koji kad dođe u goste obiteljima s djecom odlazi u dječje sobe i gleda s kakvim se igračkama maleni igraju.



Žalostan je društveni pritisak koji osobi od 25 godina poručuje da nema što tražiti među igračkama - osim ako u ormaru ne skriva dijete koje će ih upotrijebiti. Nesporazum u mojoj glavi, ipak, nastaje onda kad se isto događa na poljima koja nisu dječja iako se u kolektivnoj ljudskoj svijesti tako percipiraju. Dio generalnog mnijenja su očito i silni organizatori radionica animiranog filma ili stripa s dodanom opaskom da su namijenjene DJECI. Čisto da odmah eliminiramo sve Matine ovoga svijeta. Bez šale, do sada nisam naletjela ni na jednu radionicu animiranog filma ili stripa koje su bile organizirane za odrasla ljudska bića. Zar to nije simplificiranje čak dvije grane umjetnosti? Jako je lijepo djecu od malena senzibilizirati za ova područja, ali budimo realni - malo koja takva radionica nudi nešto izvan sfere razbibrige, hobija i zabave. Drugim riječima, takve radionice uglavnom služe za puko animiranje djece, a ne za postizanje nekih velebnih rezultata. Slatka uspomena i doviđenja. Ali ako si kojim slučajem veliko dijete zainteresirano za iste stvari, fino će ti naplatiti jer hej - s odraslim ljudima ćemo se baviti umjetnošću, a s djecom je to i dalje igra. Pobogu, u Zagrebu imamo svjetski festival animiranog filma. Imamo međunarodni festival stripa. Zašto jebeno nemamo radionice animiranog filma i stripa za ODRASLE?

Znate li kako sam prestala pohoditi maškare u prijelaznoj dobi iz djeteta u "ozbiljnu" osobu? Tijekom osnovne škole redovito sam svake veljače sa zamaskiranim prijateljima hodala od zgrade do zgrade i kucala po vratima. Da se razumijemo, nije bila poanta ni u novcima, ni u hrani - bila je poanta u zabavnom elementu kostima i druženja s prijateljima na nekonvencionalan način. E sada, budući da mi se očito bilo teško oteti čarima djetinjstva, koncem osnovne škole ponovno sam na sebe nabacala nekoliko krpa i krenula 'u maškare'. Došavši pred vrata, starija gospođa je otvorila vrata s unukom pokraj sebe iskreno se iznenadivši vidjevši klipane pred vratima. "Oooo, velike maškare!", rekla je. Njezin zaprepašten izraz lica pamtit ću dok sam živa jer sam se u tom trenutku toliko posramila same sebe da više nikad nisam bila 'maškara'. Srećom, život je 1990. odlučio smjestiti me u povodljivu Hrvatsku gdje sve tuđe zvuči primamljivo pa sam tako doživjela i Halloween gdje sam si mogla nastaviti davati oduška u kostimiranju.

U hladnom svijetu kojim vladaju banke, a po ulicama i puteljcima šeću otuđeni ljudi, zaista je teško održavati unutarnji dječji plamen živim. Zadarski mađioničar Magic Rico, inače najstariji aktivni mađioničar u Hrvatskoj sa svoje 64 godine, prepričao mi je da ga je jednom zgodom, kad je završio kod liječnika ovaj pitao čime se bavi. "Ja se bavim onim zajebancijama!", odgovorio je, na što ga je začuđeni liječnik pitao o čemu je riječ. "Gledajte, da vam kažem da se bavim mađioničarstvom, rekli biste mi da je to zajebancija, pa sam vam ja odmah preveo da se vi ne mučite", stigao je brzi Ricin odgovor. Ovo je samo banalan primjer da mi je i dalje neshvatljivo zašto se neke umjetničke djelatnosti i dalje smatraju 'zajebancijama' i dječjim preokupacijama. Zar nismo svjedoci da se karijere mogu graditi u mađioničarstvu, animiranju ljudi (zabavljačka djelatnost), stripovskoj umjetnosti ili animiranom filmu? Prema tome, zašto i dalje po pravilu isključujemo sve starije od, ne znam, 16 godina iz mase duhovitih (nešto što ima duha, ali nije banaliziranje u vidu jeftine zabave) projekata? S jedne strane se divimo vrsnim animatorima i crtačima, a s druge strane smatramo da je radionica animiranog filma ili stripa prikladnija za djecu.

Ako se smjestim u Nigdjezemsku, ja bih svakako bila Petar Pan, ali bez njegove arogancije i mini zlobe prema ljudima koji ga okružuju. Ipak, moderni svijet me prisiljava da budem Wendy koja je pravocrtno proživjela svoje djetinjstvo i to vrlo otvorena uma, a potom svojevoljno odrasla. Zato jer se to radi - nakon nekog vremena se odraste. Isto kao što tinejdžeri nakon svoje gotik/grunge/punk faze postanu "normalni" te odbace društveno ne potpuno prikladne modne i odjevne dodatke. Neću nikada zaboraviti komentar uskogrudnog bivšeg dečka tijekom svojeg hipijevskog razdoblja u kojem sam nosila dimije, ostale preširoke hlače, razdrapane tenisice i 678 narukvica oko zapešća da jedva čeka da se počnem 'normalno odijevati' naglasivši da ostale djevojke nose uske traperice jer 'tako to treba biti'.

Neću se nikada prestati pitati zašto iako sam čovjek koji također gaji predrasude ili zuri u ljude koji iskaču iz mase, ali je činjenica da ih sve odobravam. Ako će mi sin htjeti postati baletan, neću ga usmjeriti u "normalnom" pravcu. Ako će mi kći preferirati autiće i plave majice, neću je prisiljavati da ipak uzme u obzir pokoju lutkicu. Ako će mi pak oba djeteta imati u svojim dvadesetima iznimnu želju da upišu poluprofesionalnu radionicu stripa i animiranog filma, organizirat ću ju sama. Jer ih ne želim slati u Pulu, Čakovec ili gdje god da bi se profesionalizirali u umjetničkom području van samih Akademija. Baš kao što neću prestati prigovarati svaki put kad mi svijet poruči da više nisam dijete te da nešto nije prikladno za moju dob.

Jebote, ne želim biti Wendy, želim zauvijek ostati Petar Pan.


srijeda, 8. lipnja 2016.

Live aus Deutschland: Glas dijaspore

Tko zna. Možda silni internacionalni prijatelji koje sam stekla diljem Njemačke (a od kojih je dobar dio već posjetio Hrvatsku) odluče doprinijeti hrvatskom turizmu nakon što su me upoznali. Pa onda pomisle: "Omg, totalno trebamo ići u Hrvatsku da vidimo sve te ljude crvenih kosa i lezbijskih šiški!". Tko zna.

U svakom slučaju, smatram vrlo pohvalnim da ni jedna osoba Hrvatsku nije nazvala Jugoslavijom. Ali ne zato što sam prikriveni desničar koji se ježi na spomen bivše nam zemlje, nego zato jer je Hrvatska evidentno postala prepoznata diljem svijeta. Pritom mislim na gotovo sve kontinente. Iako su mi dvije 'jugoslavenske' epizode vjerno ostale urezane u mozak.

Epizoda 1.

Prva scena uključila je Koreanku s kojom sam u ugodnoj šetnji pod kišobranima razgovarala o našim zemljama. Bio je to dakako 'small talk' pa nismo uzmogle produbiti naša saznanja o rodnim grudama. Kako bilo, pričavši o Hrvatskoj, Koreanka se dosjetila lude ideje da tu 'moju zemlju' pronađemo na karti otisnutoj na njezinom kišobranu. I tako mi bacamo oči po karti da bismo zaista i pronašle - Yugoslaviu! Od srca sam se nasmijala pritom joj rekavši da je dirljivo da smo pronašle traženi teritorij, ali da ju moram razočarati jer je Jugoslavija već više od dva desetljeća rascjepkana na nekoliko zemalja.

Epizoda 2.

Ovdje nam slijedi mali dijalog.

4. svibnja
: Danas sam s prijateljicom bila u prostoru za fotokopiranje/printanje/skeniranje. U nekom je trenutku naišla na problem s printanjem pa se uznemirila, a potom joj je Njemica pokraj nje odlučila uskočiti u pomoć. Naravno da je Matina chatterbox morala ubacivati svoje komentare u međuvremenu, malo na engleskom, a malo na njemačkom. Potom je Njemica upitala sljedeće:
Njemica: Where are you from?
Matina: Croatia. And she's from Slovakia.
Njemica: (smiješi se)
Matina: Have you been to Croatia?
Njemica: No, I haven't.
Matina: Well, you should.
Njemica: Actually, my roommate is learning Croatian here at the University.
Matina: Oh, really? Wow, that's great!
Njemica: Yes, she's learning Croatian because there wasn't Serbian offered and she wants to go to Serbia.
Matina: ....
Ne znam je li ovo bio svojevrstan 'burn', ali da je bio neočekivan odgovor - JE. 

Dok će kolege s Erasmusa možda i posjetiti Hrvatsku (ili potaknuti prijatelje da ju posjete) samo zbog moje vedre osobnosti, hrvatski kolege će se možda razočarati kad shvate kakva je budaletina otišla u beli svet. Naime, ne znam postoji li mnogo Erasmusovaca koji odu studirati u stranu zemlju u određeni grad, a onda se pobrinu da nađu smještaj u gradu gdje neće studirati. Dakle, studiram u Mainzu, ali živim u Mannheimu. Da vam približim o čemu pričam, reći ću samo da bi ekvivalent ovome bilo da stranac dođe studirati u Zagreb, ali bude smješten u Sisku. To dakako, za sobom povlači mnoge druge stvari kao što je putovanje vlakom. Kod mene je situacija sa željeznicom bila dirljiva od samog početka kad sam sjela na vlak u krivom smjeru, preko moje vožnje Bavarskom gdje je polovicu vagona usred bijela dana ispunila horda pijanih srednjovječnih Nijemaca koji su glasno pjevali i padali po vlaku. Da se razumijemo, jedan je uspio pasti na mene koja sam sjedila na sjedalu. U Deutsche Bahnu postoji i vrlo realna mogućnost da ugledate zaista bizarne scene kao što je vožnja s Rimljanom.

Kad smo već kod Deutsche Bahna... nakon tog iskustva, samo lud čovjek bi putovao busom ili čak automobilom. Omiljeno njemačko prijevozno sredstvo upravo su vlakovi. Naime, čitava zemlja funkcionira u sinergiji sa željezničkim prugama, pri čemu je važno spomenuti da je svih 16 regija odlično, ali i najefikasnije povezano upravo - željeznicama. Ono što može začuditi jest činjenica da su ovdašnji vlakovi predviđeni i za bicikle. Kao što već i ptice na grani znaju, Njemačka je ekološki najosvještenija zemlja na svijetu, dakle mnogo ljudi vozi bicikle. Ali ih vozi sa sobom iz grada u grad i to vlakom. Od rasklopivih bicikala do onih profesionalnijih planinskih. U svakom slučaju, njemački vlakovi imaju dio predviđen upravo za ove dvonožne čelično-aluminijsko-metalne ljubimce. A da stvar bude duhovitija, za bicikle je omogućen maleni pojas kako ne bi letjeli po vagonu!
U svim vlakovima postoje toaleti koji su zapravo u funkciji, a osoblje na željezničkim postajama je iznimno ljubazno i ugodno, nekada čak i previše. Tako sam doživjela da me zaposlenik Deutsche Bahna nakon što sam zatražila pomoć s kupovinom karte osobno dopratio do vlaka, pričekao dvadesetak minuta sa mnom do dolaska vozila, a zatim me maltene ispratio u unutrašnjost vagona. Nakon toga smo se pofrendali na Facebooku. YOLO.

Nakon dva mjeseca života u Njemačkoj, uspješno sam savladala putovanje vlakovima pa čak hrabro presjedam u raznim gradovima ne bih li brže doputovala iz Mannheima u Mainz i obrnuto. Osim toga, dva omiljena prijevozna sredstva su mi brod i vlak pa me to čini još ushićenijom oko čitave spikice s Deutsche Bahnom. Kad smo već kod prijevoznih sredstava, nevjerojatno mi je da sam se u Njemačkoj provozala doista svačime. Eventualno mi nedostaje raketa. Dakle, vozila sam se autom, oldtimerom, busom, vlakom, brodom, žičarom, avionom i - TRAKTOROM. O da. Traktor je, očekivano, bio najbolji. U njemu se tucet mlađarije vozikao po vinogradima mjestašca Nierstein, takozvanim Gradom Rieslinga. Lijepo je da smo se tako malo vozikali uz degustaciju tri vrste vina, a lijepo je i da sam se općenito toliko navozala u nešto više od dva mjeseca. Šteta što se isto ne bi moglo reći za moju stražnjicu koja se jadnica spljoštila kao kakva tava. 
Možda ne bi bila spljoštena da vodim aktivniji međunarodni život. No, kad uzmemo u obzir da nikada nisam bila 'solo brijač', možda je jasnije zašto mi trebaju prijatelji da guzica ne bi postala oblutak. To me dovodi do drugog nedostatka činjenice da ne živim u Mainzu - manjka prijatelja. Budući da mi se život odlučio ponovno nasmijati u lice, predavanja imam dva dana u tjednu što znači da baš i nemam zašto svakodnevno putovati u Mainz. U Mannheimu, dakako, nemam prijatelja. Početkom travnja sam nadobudno sama otišla na tulum dobrodošlice za tamošnje međunarodne studente u namjeri da steknem prijatelje, međutim nisam računala da će od 25 osoba u prostoriji njih 25 biti nevjerojatno dosadno. Upoznala sam samo dražesnog Pakistanca koji je više kao muška verzija džepne Venere s gotovo nikakvim znanjem njemačkog, a manjkavim poznavanjem engleskog. To me nikako nije nagnalo da održimo daljnji kontakt. Iiiii, dva mjeseca kasnije - upoznam Talijanku Jessicu koja živi u Mannheimu, a koja je nevjerojatno ljupkog izgleda. Nažalost, to je sve što mogu reći o njoj s obzirom da nije prošlo ni tjedan dana od našeg upoznavanja.
I na koncu - moji dragi zagrebački prijatelji koji mi, oh koliko, nedostaju. Da ne spominjem koliko mi nedostaje divlja Hrvatska u kojoj se baš nikada ne zna tko pije, a tko plaća. Štreberski pratim sva zbivanja pa sam dobro informirana oko svih hrvatskih dogodovština iz javne sfere. Što reći? Njemačka je naprosto predobro uređena zemlja pa se ovdje i nema što posebno pratiti osim ultralokalnih vijesti ili političkih uobičajenosti. Osim zastrašujućeg porasta radikalne desnice u pojedinim regijama te jačanju neonacizma, ali to me slobodno možete pitati uživo kako ne bih narušila harmoniju ovog bezbrižnog posta. Dakle. Ne mogu vjerovati da sam nakon 25 godina nakratko napustila zemlju i tek kao dijaspora doživjela korjenite promjene u Hrvatskoj. Ja odem i zemlja mi se raspadne.

Ja odem i dogodi se drugi najveći prosvjed u povijesti Hrvatske.
Ja odem i prvi put se otvori mogućnost za prijevremene izbore.
Ja odem i Die Antwoord prvi put odluči posjetiti Hrvatsku.
Ja odem i padajući vibrator umalo razbije nečiji fensi BMW.

Pa dokle.... DOKLE?! Ako ništa drugo, tješi me činjenica da sam do sada napisala jednu pjesmu na engleskom i dvije na njemačkom. Sve tri su jednako besmislene, ali mogu donijeti osmijeh na lice. Baš kao što meni svaka nova vijest iz Hrvatske donese osmijeh na lice - pa makar se skrivala iza omiljene mi njemačke tekuće izmišljotine smućkane od Fante i Cole zajedno u - SPEZI

četvrtak, 17. ožujka 2016.

Glasna glazba i ljute žene

Kažu ljudi da je glazba zvonka radost. No, u kojem trenutku ona prestaje biti radost? Ako se na liniji volumen može goniti do 50, a ti ga postaviš na jedno 47 - je li glazba i dalje zvonka radost? Zvonka možda jest, ali radost nije osim ako si ne otkineš oba uha.

Nazovite me penzićem, šonjom, autsajderom, štreberkom. Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec mi sve više smeta preglasna glazba u lokalima. U klubovima je to sasvim očekivano i ni najmanje to ne osuđujem. Ali kad se isto primjenjuje u običnim kafićima, pa čak i birtijama? Najprije moram priznati da mi je najjača spika kad u kafiću u razmaku od ponedjeljka do četvrtka pojačaju glazbu do daske i kad ljudi moraju urlati jedni na druge ne bi li čuli barem svaku drugu riječ koju izmijene. S druge strane, preglasna glazba petkom ili subotom navečer, iako je očekivana, zaista nije potrebna. Jednom sam o ovome razgovarala s nekime koga se trenutno ne uspijevam sjetiti i ta osoba mi je 'stručno' objasnila da su istraživanja pokazala da ljudi ako je glazba glasna manje razgovaraju, a više piju.

Oprostite, zvuči li samo meni nešto krivo u ovoj tvrdnji?

Naime, ako s čovjekom ne razgovaram jer ga ne čujem, ne može mi se ni sasušiti grlo od prevelike priče. Dakle, nemam razloga zalijevati grlo. Nadalje, ako mi nabrijana glazba ubije volju za deračinom jer me recimo grlo već počelo peći od naprezanja, velika je vjerojatnost da ću manje govoriti što će ubiti atmosferu ili da ću naprosto napustiti lokal u kojemu se nalazim. Što će opet - ubiti atmosferu. Uostalom, često nas prepričane anegdote potaknu da više pijemo. I što je još važnije - da nismo svjesni koliko smo popili. E sada... ako me vlasnik ili osoblje ili netko treći iz ugostiteljske ekipe natjera da više primjetim glazbu, nego ljude s kojima sam okružena ili pića koja se piju, onda mi to postane problem. No, mislim da je stvar koja me najviše ubije u pojam činjenica da se nekulturni članovi društva više istaknu u masi jer su i oni prisiljeni vikati.
Neki dan sam otišla na piće u kafić gdje je treštao neki jezivi glazbeni trash. Naravno da je stol pokraj mojeg bio nakrcan veselom družbom sastavljenom od tri žene i jednog muškarca. Jedna je žena bila toliko upadljivo glasna da mi se mozak grčio unutar lubanje oko toga kome obratiti pažnju - divljakuši sa susjednog stola, glazbi ili osobi s kojom sam na piću. Popila sam taj napitak ispred sebe kao da mi je posljednji u životu i pobjegla iz birtije glavom bez obzira. Nisam mogla vjerovati da su žene sklone takvom životinjskom urlikanju.

                                                                  http://www.easyfrench.co.uk/blog/

To nas dovodi do recentnog Osmog Marta. Standardno, sve žive stranice i profili na društvenim mrežama čestitale su ženama njihov dan nazivajući ih damama, ljepšim polovicama, nježnijim spolom i tako dalje i tako bliže. S čim ja naravno nemam nikakvog problema. Uvriježene sintagme, nazovimo ih floskulama, su ovdje da se upotrebljavaju te se tome ne može osporiti legitimitet. I onda sam lijenim listanjem Twittera i Facebooka uočila i pojedine ženske komentare na neke od čestitki. Javile su se liberalne pripadnice ovog društva, uvrijeđene što ih se komplimentira. Zašto? Jer je netko pobogu nedovoljno istaknuo njihovu borbenost i neovisnost. Naime, zato danas imamo Međunarodni Dan žena. Što je naravno vrlo važno za globalno društvo. Ali što i dalje ne objašnjava u potpunosti zašto bi se bilo koja žena uvrijedila na spomen njezine osobe kao nježnije i ljepše, odnosno zašto bi se na Dan žena izbjegavalo upotrebljavanje tih termina koji zvuče SEKSISTIČKI. Zapravo, kad malo bolje promislim, možda i ima smisla da žene imaju potrebu prigovarati na svaku lijepu gestu. Realno, mogao je netko i ne čestitati im njihov dan što bi, čini se, bila sretnija opcija.

Opet - zaista sam dosta puta čula da se žena uvrijedila što je od muškarca dobila cvijet - jer je romantika tako za bacit' u smeće i kaj će ne'ko njoj kupovati cvijeće kad je ona emancipirana žena koja je prekamena srca da bi doživljavala tako rijetke kavalirske geste. Baš me zanima bi li se jednako uvrijedila da je cvijet dobila od druge žene? Ni ja nisam fan romantike, ali što jest jest - ugodno mi je dobiti cvijet. Iako mi je uglavnom tlaka nositi ga po gradu. Ugodno mi je doživjeti bilo koji drugi znak pažnje. Ugodnije mi je kad me se nazove ljepšim spolom, nego kad me se zove muškobanjastom. Neću prditi ispred muškarca jer vjerujem da žene moraju imati određenu dozu pristojnosti. Vjerujte mi - nakaradno izgleda i zvuči kad se žena ponaša raspuštenije od muškarca. Kad žena urliče u birtiji, to nije nikakva neovisnost za koju su se žene borile. Kad žena popizdi na muškarca jer joj je izvukao stolicu ili otvorio vrata, to nije neovisnost za koju su se žene borile. Kad uđem u ženske toalete diljem grada i naiđem na posrane i krvave wc školjke, to nije neovisnost za koju su se žene borile. E sad već ima smisla žaliti se na to što nas je netko nazvao ljepšim spolom. Jer iz desetljeća u desetljeće dokazujemo da žene prestaju biti ljepši spol, s obzirom na njihove prefine manire. Tako da - zalažem se za to da ih se prestane tako nazivati. Bolje da new age muškarce nazivamo ljepšim spolom jer se priča ionako izokrenula.

A sada predlažem da se usmjerimo na sunčan dan koji je pred nama i dostojno proslavimo nacionalnu hrvatsku svetkovinu - Sretan vam svima Dan svetog Patrika!


srijeda, 10. veljače 2016.

Da čujem, kome je još "studentsko doba najljepše doba"?

Od prvog trenutka kad sam čula da netko sjećanja iz studentskih dana ili pak sugestije vezane uz nadolazeće dane fakulteta zaključuje s "vjeruj mi, studentsko doba je najljepše doba", sralo mi se. Ne samo zato jer je to floskuletina svjetskih razmjera, nego i zato jer se meni nije pokazala toliko općenitom u onolikoj mjeri u kolikoj je ljudi spominju. Da se razumijemo, ne mislim da su mi studentski dani bili loši, ali nikako ih ne bih stavila na pijedestal i poticala mlade da razvlače studij ne bi li što duže uživali u 'studentskom blagostanju'.
Budimo realni - studentsko doba može biti najljepše doba samo onima kojima roditelji ili netko drugi plaćaju najam stana, režije te ga oblače, odijevaju i hrane. Takvih sam upoznala dovoljno da mogu reći da je ovo ČINJENICA. S druge strane, nisam ih upoznala dovoljno da bih mogla reći da postoji tek neznatan broj onih koji uz studij rade - i ne nužno na jednom poslu. Neovisno o tome žive li van Zagreba ili ne. 


Slažem se da je prekrasno probuditi se oko 11 sati, taman da se malo rastegneš prije ručka, pa pojedeš objed koji je skuhala mama i onda laganini kreneš na popodnevno predavanje. Ondje se podružiš s frendačima, a nakon seminara odete na pićence. Pričate o svemu i svačemu, hvališ se kak' baš uživaš u životu, ali bi sigurno uživao i više da ti Nada pristane biti djevojka, ali jebiga, kaj sad. Opit ćeš se za vikend s ekipom dijelom džeparca koji ti roditelji daju i bit će opet ples i pjesma. Taman za ponedjeljak da imaš što prepričati fakultetskim kolegama. A dok ćeš ti u subotu u tri u noći biti obezglavljen od opijata, tvoj studentski kolega kojega možda nisi ni upoznao, u svojoj će glavi pretresati sljedeći scenarij:

U subotu navečer leži doma jer je mrtav umoran od proteklog tjedna ili možda nema novaca za izlazak ili možda ima tu zlu kob da radi i nedjeljom pa si ne može dopustiti noćni provod. Prethodnih je dana ustajao u 6, 7 ili 8 ujutro ne bi li stigao na posao. Ondje je odradio osam sati ili manje, a potom je trčao na autobus i tramvaj ne bi li stigao na početak popodnevnog predavanja. Ručao je na poslu plativši gablec novcima iz vlastitog džepa ako roditelji nisu stigli spraviti objed prethodnog dana ili se sve pojelo. Nakon predavanja će se ispričati prijateljima što neće moći s njima na piće jer ima obaveza kod kuće. Možda ih fakat ima. Tipa, počistiti po stanu, skuhati si jelo ili učiti. A možda je lagao zato jer mu je neugodno što nema dodatnih 10 do 12 kuna za kavu jer mu plaća još uvijek nije sjela. Naime, sutra ujutro ponovno radi pa će radije te novce dati za gablec. Ili će doma učiti jer se sutradan neće izležavati, nego raditi pa neće imati kada pogledati literaturu za studij - pa makar bila riječ o četiri strane skripte. Nakon što doma odradi što treba, krepan će leći u krevet i sutra ide sve ponovno.
Ps, Ako sutra možda ne radi jer je ipak honorarac, ima ispit na faksu ili neku drugu obavezu zbog koje neće biti na kauču sa sve četiri u zraku.

Budući da sam imala tu (ne)sreću da ne živim s cimerima, ne želim pisati kako bi jedan dan takvog studenta izgledao jer i ondje ima svakojakih primjera. Od studenata kojima roditelji zaista plaćaju sve što poželi, pa do onih koji žive kao crkveni miševi jer je to cijena studiranja u velikom gradu. Ili općenito studiranja.

Koliko često se oni koji veličaju studentsko doba zapitaju što je sa svim studentima koji se doista ubijaju od posla ne bi li ishodovali diplomu? Je li meni studentsko doba bilo najljepše doba ako uzmem u obzir da sam subotama i nedjeljama ujutro dok sam čekala autobus za Lanište gdje mi se nalazilo radno mjesto ispraćala pogledom ekipu koja se tek vraćala iz noćnih izlazaka? Ili ako pak uključim u sve činjenicu da sam većinu studija radila tri posla istovremeno uz dodatnih nekoliko kao freelancer pa sam toliko puta teška srca morala napustiti zabavu koja se veže uz studentske dane? Ili da sam, premda živeći s majkom, sama morala financirati gotovo svu odjeću i obuću, izlaske, materijale za studij, a i hranu koju bih jela kroz dan budući da sam barem 12 sati provodila van stana? Oh da, kad sam uzmogla, očekivalo se od mene da doprinesem zajedničkoj blagajni svojeg domaćinstva. Ponosna sam, ali istovremeno i brutalno realna kad se prisjetim jednog od svojih UOBIČAJENIH dana koji su izgledali otprilike ovako:

Probudila bih se u 6:30 ili 7 (ili pak nešto kasnije) ne bih li na poslu bila u 8:30 ili 9:30. Nakon što sam odradila smjenu od 6-7 sati, hitala sam na predavanje na faksu. Kad sam završila s tri ili više sati postojanja u fakultetskim klupama, išla sam doma iščitavati literaturu i stvarati iz njih skripte. Kad bi zagustilo, otegnulo se to i do kasno u noć. Da, čini se da sam stigla biti štreberčina koja uči iz knjiga usprkos tome što mi je to oduzimalo jedno 89 sati više no što bi bilo s recikliranjem postojećih skripti. Ako ne bih imala obaveze za faks, izrađivala sam jedan kip ili više što je također znalo potrajati do sitnih sati (samouko kiparenje mi je bio jedan od izvora prihoda). Zatim bih odspavala u prosjeku pet sati i ujutro u isto vrijeme bila na nogama. A budući da od sebe nikako ne želim napraviti patnika, reći ću da tempo nije bio uvijek takav. Stizala sam se i zabaviti i odmarati, ali zato jer sam imala krasne organizacijske vještine te istinski čeličnu volju i ambiciju za uspjehom pa sam dobar dio svojih obaveza i poslovnih zadataka odrađivala po tramvajima i autobusima.

Okej, kad smo završili s deprica dijelom, mogu ustvrditi da meni studentsko doba nije bilo ništa ljepše od onog na tržištu rada kad sam prije upisa na fakultet dvije godine radila pod ugovorom na neodređeno. Jasno mi je da su dvije godine stalnog zaposlenja kamilica pred silnim desetljećima koji me čekaju ne bih li zaradila tu mirovinu, kakva god ona bila. Ali opet. Bilo je fantastičnih trenutaka kad sam bila zaposlenik sa svojom radnom knjižicom, jednako kako pamtim genijalne doživljaje sebe kao studenta s indeksom.


Zašto sam sve ovo uopće počela pisati?

Zato jer se krajem ožujka spremam otperjati u Mainz na nekoliko mjeseci povodom Erasmus+ razmjene. Istina Bog, prijavila sam se iz pukog hira jer očito nemam pametnijeg posla u životu, ali rekoh - ko izda, pizda, pa ne htjedoh odustati. I okej, isplanirala sam neku računicu koja bi mi bila dostatna za četiri i pol do pet mjeseci njemačkog života. Stipendijom sam planirala pokriti preskup smještaj u domu. A za ostalo sam isplanirala da mi život pomogne ako nešto zapne. I što ugledam prije nekoliko dana? Obavijest na studomatu stranog sveučilišta gdje mi Nijemci ljubazno pišu upozoravajući koliko bi mi novaca trebalo za prvih mjesec dana kada su troškovi najveći jer na sto sranja treba rasuti teško zarađene peneze.
1600 eura, pišu oni meni.

TISUĆU I ŠEST STOTINA EURA, kažete, prijatelji moji njemački?

Ova informacija me prilično neugodno iznenadila. Pa sam se sjetila kolege koji također ide na međunarodnu razmjenu i njegovog hipereuforičnog objašnjenja da je "Erasmus nešto najbolje što ti se u životu može dogoditi". Da, slažem se. Nešto je najbolje što ti se u životu može dogoditi  - opet - kad roditelji podnose glavninu troškova. No, kad postaneš svjestan toga da bi u prva 24 sata na njemačkom tlu trebao spizditi gotovo deset tisuća kuna, onda ti Erasmus naglo prestane biti najbolje što ti se u životu može dogoditi.
Palac gore za sve ostale prednosti - samostalan život, učenje jezika, doživljavanje novih stručnih i kulturalnih iskustava, ali Bože moj - KI TO MORE PLATIT? Ja sigurno ne mogu.

Dalje mi nema smisla pisati jer tek čekam da život baci iduću kartu, ali znam što mi predstoji. Odgoditi sve poslovne i fakultetske obaveze, propisno se natankati alkoholom ne bih li odagnala ovaj mini stres koji me zadesio - a onda krenuti planirati svoje iduće poteze. A sada da od studentske floskule zaključim s onom životnom - živi bili pa vidjeli.

nedjelja, 24. siječnja 2016.

Hop hop - Loptice su konačno stigle

Uvijek sam više cijenila kazalište od filma. Moje isprike svim filmofilima koji me uporno uvjeravaju u nadmoć filmske umjetnosti nad kazališnim daskama, ali i dalje se smatram kazalištarcem prije nego li filmašem. Zašto?

Zato jer kazalište ima istinsku četvrtu dimenziju. Jasno je da su vrlo impresivne sve filmske inovacije uvođenja treće, ali i četvrte dimenzije u kinima, no ni jedno ne može nadomjestiti cjelovit doživljaj koji daje kazališna predstava. Neću nikada zaboraviti miris slame na jednoj od predstava u Gavelli. Istina Bog, sjedila sam u prvim redovima pa je miris uspio doprijeti do mojih nosnica, ali je osjećaj bio neprocjenjiv. Čuješ svako škripanje starih dasaka, najmanji uzdah glumca, osjetiš čak i miris soka od borovnice koji prodaju pod alkohol - i sve to u realnom trenutku koji ne možeš na mjestu premotati da uhvatiš izgubljene dijelove. Osim toga, ne može se ne primijetiti glumčev nastup na malim ekranima ili velikom platnu i u kazalištu. Meni je najveće iznenađenje u glumačkom svijetu bila Petra Kurtela.
Glumica koju sam prvi put upoznala u prvom hrvatskoj sapunici Zabranjena ljubav bila je jedna od blijedih likova iz scenarija. Osim što su gotovo svi glumci iz postave glumili kao da su ih producenti skupili direktno s ulice bez minute glumačkog iskustva, vjerojatno je lošem dojmu doprinio potpuno isprazan scenarij. I tako sam davne 2004. u svojoj glavi stigmatizirala otprilike sve glumce iz serije. Da bih gotovo cijelo desetljeće kasnije posjetila kazališnu predstavu Glumice & to u Kulturnom centru Peščenica - i šokirala se. Kako je s malo moguće učiniti puno ovisi samo o glumcima. Naime, od četiri glumice iz predstave, evidentno je jedna od njih iznijela čitavu draž i šarm predstave svojom vrhunskom izvedbom. Bila je to Petra Kurtela.
Oči su mi umalo ispale van iz glave jer nisam mogla vjerovati da gledam grozoticu iz Zabranjene ljubavi koja je u kazalištu prava.... glumica!



Kad smo već kod Kurtele, ona je akterica najnovije predstave u Hrvata, a koja je 21. siječnja imala svoju premijeru u Komediji. Dugo sam iščekivala predstavu Loptice u režiji Igora Barberića, a prema autorskom tekstu Igora Weidlicha. Bilo mi je više nego drago što se jedna nezavisna produkcija uspjela uguziti u eminentno kazalište. Doduše, ne zauvijek budući da neće imati stalne angažmane, nego putovati uokolo naokolo, ali opet - Lopticama je itekako mjesto u kući smijeha. Upravo to možete očekivati ako ikada odlučite podržati ove kazališne umjetnike kupnjom ulaznice - salve smijeha. Weidlich je predstavu podijelio na četiri priče i jedan epilog. Na pričama se izmjenjuje po jedan muško ženski glumački par - Dunja Fajdić i Igor Baksa te Petra Kurtela i Slaven Španović. Ne ulazim u to koji je par bolji jer ovisi o ulogama koje igraju te naravi same priče pa ćete to mišljenje morati donijeti sami. Kako bilo - Slaven Španović je po meni odnio pobjedu te večeri. Njegova izvedba komesara Simovića ostavila je toliki dojam na publiku da se upravo nakon ove priče po prvi puta pljesak razlomio dvoranom. Upravo se ponovno smijuljim prisjećajući se nekih replika Španovića i Kurtele.

S druge strane, Španovićev kazališni trijumf u predstavi je dvosjekli mač. Njegova karakterizacija komesara Simovića znatno podiže rejting predstave, ali istovremeno odvlači ostale priče u potpuno drugi plan. Naime, nakon prve - kratke, ali slatke - priče, stiže nam Simović koji momentalno osvoji sva čula publike, a zatim slijede dvije priče čiji su dijalozi duži, pa time i potencijalno razvodnjeniji zbog čega počne padati koncentracija gledatelja. Na koncu imamo i epilog gdje se pojavljuju svi likovi, a ondje komesar ponovno ima dominantnu ulogu. Sam je kraj obilježen Simovićem čime se učvršćuje njegova pozicija u cjelovitom kazališnom djelu.
No, da ne skrećemo s misaonog puta kojim sam krenula - svaka je priča zaseban dijalog povezan najstarijom emocijom na svijetu - ljubavlju. Ovisno o vašem senzibilitetu, možda pronađete jednu za sebe. Birajte želite li cimere sponzorušu i homoseksualca koji pak svojoj trećoj cimerici daju naputke kako se urediti za spoj s dečkom ili zagorski djevojčurak koji hrabro dolazi u ured komesara Simovića ne bi li ga nagovorila da joj dopusti vidjeti zaručnika - a koji je u vojnom kampu. Ako vas ne zaokupi neka od ove dvije priče, preostaje vam živčana kuja s televizije koja tlači svojeg muškarca zbog vlastite samopromocije, ali i ljubavna priča jednog priglupog para - u realnim etapama svake ljubavne veze.

Ono što pozdravljam jesu koreografija i režija. Da, s četiri crne stolice, jednim stolom i dva do tri rekvizita je moguće napraviti dobru zajebanciju od nešto više od sat vremena. Kad se tome pridodaju fantastične izvedbe sva četiri glumca - dok sjede na stolicama, a i kad se kriju u pozadini pozornice - dobijete cjelovito kazališno djelo koje je spremno za daljnji plasman na tržište. Ne valja zaboraviti ni tekst koji ne štedi nikoga, a koji živi u aktualnim zbivanjima. Sve je to prožeto onime što nas najviše veseli i rastužuje - ljubavlju. Ljubav je zajebana, što jest jest. Dokazali su to i glumci tog ludog četvrtka s početkom u 19:38. Minimalna scenografija premješta pozornost s raskošnih tkanina i boja kulisa i rekvizia na četiri mlade osobe odjevene u crno koje su istovremeno različiti likovi, ali i zvučna pozadina jedni drugima.

      Fotka ukradena s FB stranice Loptica - https://www.facebook.com/PredstavaLoptice/?fref=ts

Baš kao i Glumice & to, ova me predstava neodoljivo podsjeća na Kako misliš mene nema, predstave u kojoj Amar Bukvić i Filip Juričić razbacaju publiku teatra EXIT u kazališnom uratku Ivice Bobana. Njih dvojica su sami na sceni, ali se dobija osjećaj kao da ih je barem desetak. Četiri nezaposlene glumice napravile su spektakl nevjerojatan za toliko malo (malo?) glumaca na sceni. I na kraju naši (vaši?) Loptičari koji su uspjeli postići jednak efekt - s malo ljudskih tjelesa i scenografije učiniti da predstava izgleda vizualno puno bogatije no što jest. Čini se da je Weidlich išao kontra moje životne filozofije pa je iskoristio dobro znanu "manje je više" spikicu, ali mu je svakako upalilo.

Iako je ulaznica 60 kuna, kupila bih ju ponovno - kud puklo da puklo!

nedjelja, 3. siječnja 2016.

[PRAZNIK U RIMU - NA BALKANSKI NAČIN]

Nekoliko dana prije isteka 2015. po prvi puta sam pogledala Praznik u Rimu s Audrey Hepburn i Gregoryjem Peckom u glavnim ulogama. Trebala je to biti nekakva uvertira za Marojev i moj posjet u Rim. Prije odlaska smo se malo sprdali kako ćemo se provesti jednako kao i akteri iz filma, kad ono - upala sam u paralelan svemir tamo negdje 30. prosinca kad mi je stopalo broj 39/40 kročilo na rimsko tlo.

Iako smo u početku mislili da ćemo samo iz šale okinuti fotku na Španjolskim stubama gdje ću ja jesti sladoled, a Maroje stajati iznad mene, scenarij se odvio potpuno drugačije. Možda smo to trebali naslutiti onog trenutka kad su Talijani točno u trenutku našeg posjeta odlučili renovirati Španjolske stepenice i turistima onemogućiti glumljenje prizora iz filma. To nas doduše nije spriječilo da pojedemo sladolede. Patriot Maroje je konstatirao kako je sladoled iz Vinceka i dalje ukusniji od onog talijanskog. 

Budući da je propala inicijalna ideja fotkanja na stepenicama, odlučili smo otprditi i vožnju Vespom pa smo umjesto toga odabrali fun ride legalnim bijelim taksijem rubnim rimskim ulicama. Kušali smo na Staru godinu i talijansko vino koje nam se toliko svidjelo da je Maroje posljednju butelju natakao u autobusu na povratku doma dva dana kasnije. Tog fatalnog 31. prosinca prevarili su me opijati. 

Audrey su nadrogirali kako bi lakše zaspala, a mene je uzelo talijansko vino, talijanski pjenušac, talijansko pivo. Sve je kulminiralo mojim velikodušnim preuzimanjem bengalke od nepoznatog Talijana i vitlanje njome usred gomile. (Ne)srećom, moje je divljanje evidentirao kolega iz autobusa svojim profi fotićem tako da smo i Audrey i ja nakon buđenja imali prilike vidjeti inkriminirajuće fotografske dokaze.

Zabava je bila toliko neponovljiva da smo prvog dana 2016. Maroje i ja dva sata proveli u policijskoj postaji baš kao i ekipa iz filma. Šteta što ne mogu reći da je rezultat posjeta bilo feštanje po gradu. Naime, uspjela sam nasjesti jednom od sitnih talijanskih kriminalaca i u novu godinu uploviti praznih džepova. Srećom, vrlo brzo se preko Facebooka javila stanovita Federica koja je pronašla sve moje dokumente odbačene na zemlji, pretpostavljam u blizini Koloseuma gdje se zbio nemili događaj. To, doduše ne mijenja činjenicu da su novčanik i svi novci otišli u nepovrat, ali se ponovno pokazalo da Bog čuva pijance i budale.

Audrey žicala Gregoryja, Matina žicala Maroja. Naredna dva dana, bila sam primorana živjeti na Marojev račun. Bilo mi je prilično neugodno živjeti bez centa u džepu pa smo uglavnom gladovali – kako bi Maroje rekao 'u kolijevci gastronomije'. Utješila sam se mišlju da ću možda izgubiti koji kilogram i u svoju se domovinu vratiti jednako tanašna strukića kao u princeze Hepburn. Šteta što je to ostala samo slatka maštarija.

Na koncu smo, unutar svog meteža početkom (n)ove godine zaboravili posjetiti crkvu Santa Marie i gurnuti ruke u Usta istine. Ali nije bed, u kampusu u kojemu smo spavali, restoran je u predvorju imao plastičnu repliku. Taman za gurnuti ruku pred ulazak u autobus i okinuti fotku. Jedinu fotku koja može parirati filmskoj sceni. Time je završio moj praznik u Rimu. Iako me pluća još uvijek bole od smoga koji se nadvio nad Rimom, a duša zbog činjenice da sam podlegla talijanskom lopovluku, zadovoljna sam avanturom.

Ako ništa – bacila sam jedan novčić u Fontanu di Trevi tako da u nekom trenutku očekujem svoj povratak u Rim. Korumpirana Italijo – vidimo se kad se vidimo!