Da čujem, kome je još "studentsko doba najljepše doba"?

Od prvog trenutka kad sam čula da netko sjećanja iz studentskih dana ili pak sugestije vezane uz nadolazeće dane fakulteta zaključuje s "vjeruj mi, studentsko doba je najljepše doba", sralo mi se. Ne samo zato jer je to floskuletina svjetskih razmjera, nego i zato jer se meni nije pokazala toliko općenitom u onolikoj mjeri u kolikoj je ljudi spominju. Da se razumijemo, ne mislim da su mi studentski dani bili loši, ali nikako ih ne bih stavila na pijedestal i poticala mlade da razvlače studij ne bi li što duže uživali u 'studentskom blagostanju'.
Budimo realni - studentsko doba može biti najljepše doba samo onima kojima roditelji ili netko drugi plaćaju najam stana, režije te ga oblače, odijevaju i hrane. Takvih sam upoznala dovoljno da mogu reći da je ovo ČINJENICA. S druge strane, nisam ih upoznala dovoljno da bih mogla reći da postoji tek neznatan broj onih koji uz studij rade - i ne nužno na jednom poslu. Neovisno o tome žive li van Zagreba ili ne. 


Slažem se da je prekrasno probuditi se oko 11 sati, taman da se malo rastegneš prije ručka, pa pojedeš objed koji je skuhala mama i onda laganini kreneš na popodnevno predavanje. Ondje se podružiš s frendačima, a nakon seminara odete na pićence. Pričate o svemu i svačemu, hvališ se kak' baš uživaš u životu, ali bi sigurno uživao i više da ti Nada pristane biti djevojka, ali jebiga, kaj sad. Opit ćeš se za vikend s ekipom dijelom džeparca koji ti roditelji daju i bit će opet ples i pjesma. Taman za ponedjeljak da imaš što prepričati fakultetskim kolegama. A dok ćeš ti u subotu u tri u noći biti obezglavljen od opijata, tvoj studentski kolega kojega možda nisi ni upoznao, u svojoj će glavi pretresati sljedeći scenarij:

U subotu navečer leži doma jer je mrtav umoran od proteklog tjedna ili možda nema novaca za izlazak ili možda ima tu zlu kob da radi i nedjeljom pa si ne može dopustiti noćni provod. Prethodnih je dana ustajao u 6, 7 ili 8 ujutro ne bi li stigao na posao. Ondje je odradio osam sati ili manje, a potom je trčao na autobus i tramvaj ne bi li stigao na početak popodnevnog predavanja. Ručao je na poslu plativši gablec novcima iz vlastitog džepa ako roditelji nisu stigli spraviti objed prethodnog dana ili se sve pojelo. Nakon predavanja će se ispričati prijateljima što neće moći s njima na piće jer ima obaveza kod kuće. Možda ih fakat ima. Tipa, počistiti po stanu, skuhati si jelo ili učiti. A možda je lagao zato jer mu je neugodno što nema dodatnih 10 do 12 kuna za kavu jer mu plaća još uvijek nije sjela. Naime, sutra ujutro ponovno radi pa će radije te novce dati za gablec. Ili će doma učiti jer se sutradan neće izležavati, nego raditi pa neće imati kada pogledati literaturu za studij - pa makar bila riječ o četiri strane skripte. Nakon što doma odradi što treba, krepan će leći u krevet i sutra ide sve ponovno.
Ps, Ako sutra možda ne radi jer je ipak honorarac, ima ispit na faksu ili neku drugu obavezu zbog koje neće biti na kauču sa sve četiri u zraku.

Budući da sam imala tu (ne)sreću da ne živim s cimerima, ne želim pisati kako bi jedan dan takvog studenta izgledao jer i ondje ima svakojakih primjera. Od studenata kojima roditelji zaista plaćaju sve što poželi, pa do onih koji žive kao crkveni miševi jer je to cijena studiranja u velikom gradu. Ili općenito studiranja.

Koliko često se oni koji veličaju studentsko doba zapitaju što je sa svim studentima koji se doista ubijaju od posla ne bi li ishodovali diplomu? Je li meni studentsko doba bilo najljepše doba ako uzmem u obzir da sam subotama i nedjeljama ujutro dok sam čekala autobus za Lanište gdje mi se nalazilo radno mjesto ispraćala pogledom ekipu koja se tek vraćala iz noćnih izlazaka? Ili ako pak uključim u sve činjenicu da sam većinu studija radila tri posla istovremeno uz dodatnih nekoliko kao freelancer pa sam toliko puta teška srca morala napustiti zabavu koja se veže uz studentske dane? Ili da sam, premda živeći s majkom, sama morala financirati gotovo svu odjeću i obuću, izlaske, materijale za studij, a i hranu koju bih jela kroz dan budući da sam barem 12 sati provodila van stana? Oh da, kad sam uzmogla, očekivalo se od mene da doprinesem zajedničkoj blagajni svojeg domaćinstva. Ponosna sam, ali istovremeno i brutalno realna kad se prisjetim jednog od svojih UOBIČAJENIH dana koji su izgledali otprilike ovako:

Probudila bih se u 6:30 ili 7 (ili pak nešto kasnije) ne bih li na poslu bila u 8:30 ili 9:30. Nakon što sam odradila smjenu od 6-7 sati, hitala sam na predavanje na faksu. Kad sam završila s tri ili više sati postojanja u fakultetskim klupama, išla sam doma iščitavati literaturu i stvarati iz njih skripte. Kad bi zagustilo, otegnulo se to i do kasno u noć. Da, čini se da sam stigla biti štreberčina koja uči iz knjiga usprkos tome što mi je to oduzimalo jedno 89 sati više no što bi bilo s recikliranjem postojećih skripti. Ako ne bih imala obaveze za faks, izrađivala sam jedan kip ili više što je također znalo potrajati do sitnih sati (samouko kiparenje mi je bio jedan od izvora prihoda). Zatim bih odspavala u prosjeku pet sati i ujutro u isto vrijeme bila na nogama. A budući da od sebe nikako ne želim napraviti patnika, reći ću da tempo nije bio uvijek takav. Stizala sam se i zabaviti i odmarati, ali zato jer sam imala krasne organizacijske vještine te istinski čeličnu volju i ambiciju za uspjehom pa sam dobar dio svojih obaveza i poslovnih zadataka odrađivala po tramvajima i autobusima.

Okej, kad smo završili s deprica dijelom, mogu ustvrditi da meni studentsko doba nije bilo ništa ljepše od onog na tržištu rada kad sam prije upisa na fakultet dvije godine radila pod ugovorom na neodređeno. Jasno mi je da su dvije godine stalnog zaposlenja kamilica pred silnim desetljećima koji me čekaju ne bih li zaradila tu mirovinu, kakva god ona bila. Ali opet. Bilo je fantastičnih trenutaka kad sam bila zaposlenik sa svojom radnom knjižicom, jednako kako pamtim genijalne doživljaje sebe kao studenta s indeksom.


Zašto sam sve ovo uopće počela pisati?

Zato jer se krajem ožujka spremam otperjati u Mainz na nekoliko mjeseci povodom Erasmus+ razmjene. Istina Bog, prijavila sam se iz pukog hira jer očito nemam pametnijeg posla u životu, ali rekoh - ko izda, pizda, pa ne htjedoh odustati. I okej, isplanirala sam neku računicu koja bi mi bila dostatna za četiri i pol do pet mjeseci njemačkog života. Stipendijom sam planirala pokriti preskup smještaj u domu. A za ostalo sam isplanirala da mi život pomogne ako nešto zapne. I što ugledam prije nekoliko dana? Obavijest na studomatu stranog sveučilišta gdje mi Nijemci ljubazno pišu upozoravajući koliko bi mi novaca trebalo za prvih mjesec dana kada su troškovi najveći jer na sto sranja treba rasuti teško zarađene peneze.
1600 eura, pišu oni meni.

TISUĆU I ŠEST STOTINA EURA, kažete, prijatelji moji njemački?

Ova informacija me prilično neugodno iznenadila. Pa sam se sjetila kolege koji također ide na međunarodnu razmjenu i njegovog hipereuforičnog objašnjenja da je "Erasmus nešto najbolje što ti se u životu može dogoditi". Da, slažem se. Nešto je najbolje što ti se u životu može dogoditi  - opet - kad roditelji podnose glavninu troškova. No, kad postaneš svjestan toga da bi u prva 24 sata na njemačkom tlu trebao spizditi gotovo deset tisuća kuna, onda ti Erasmus naglo prestane biti najbolje što ti se u životu može dogoditi.
Palac gore za sve ostale prednosti - samostalan život, učenje jezika, doživljavanje novih stručnih i kulturalnih iskustava, ali Bože moj - KI TO MORE PLATIT? Ja sigurno ne mogu.

Dalje mi nema smisla pisati jer tek čekam da život baci iduću kartu, ali znam što mi predstoji. Odgoditi sve poslovne i fakultetske obaveze, propisno se natankati alkoholom ne bih li odagnala ovaj mini stres koji me zadesio - a onda krenuti planirati svoje iduće poteze. A sada da od studentske floskule zaključim s onom životnom - živi bili pa vidjeli.

Primjedbe

Popularni postovi