utorak, 3. srpnja 2018.

Sve što ste doživjeli u prvim mjesecima bebe, a niste se usudili nikome reći


Kad postaneš roditelj, doživiš se u apsurdnim stanjima u kojima se možda do tada nisi našao. Posereš se, takoreći, sebi u usta. Pa tako moliš Boga da dijete konačno utone u san tijekom dana da ti možeš nešto odraditi ili odspavati ili naprosto buljiti u zid bez da te netko stalno doziva. I onda kad dijete zaspi, ti sjedneš na kauč, u ruke primiš mobitel i.... počneš pregledavati djetetove fotografije.
Brojne su još apsurdnosti koje su vjerujem svi kao roditelji novog čovjeka na ovoj planeti doživjeli, a ovo je čista kamilica u usporedbi sa situacijama kojih se vjerojatno neki i srame. Dopustite da podijelim s vama svoja iskustva, šteta bi bila da ostanu samo u mojem sjećanju. Volite rang liste? Evo, rangirat ćemo iskustva. Samo za vas ide TOP 3 iskustava. I jedan bonus.

Dojenje naše svagdašnje

Izvor: www.parents.com

Dojenje je svakako zanimljiva aktivnost koju ne usvoji svatko, a s kojom su učestale tegobe. O kojoj se održavaju posebne radionice, otvaraju grupe pomoći i samopomoći, pišu knjige. Ono, nije zajebancija. Tako unutar svih pojedinosti treba pripaziti i da se dvije dojke ravnomjerno daju djetetu. Malo lijeva, malo desna. A na izbor je svakoj ženi hoće li u jednom podoju nuditi obje dojke ili prilikom svakog podoja samo jednu. Ja sam se odlučila za potonje. I što? Jasno da sam u nekom trenutku zaboravila koliko često sam ponudila jednu, a koliko drugu. Pa je jedno jutro lijeva dojka postala dojčica. Doista, kažem vam – lijeva je dojka upadljivo bila manja od desne. Ono, malena otužna vrećica. Desna dojka je rasla u svojoj punini dok je lijeva otužno visila. Malo je reći da sam se šokirala. Recimo da sam imala dojam da mi sisica više nikada neće ponovno narasti. Potužila sam se u svim grupama za pomoć koje postoje na Facebooku, poharala internetske članke, za mišljenje pitala druge mame. Kako povećati dojku?

Nakon doslovno dva ili tri dana, dojčica je malo ojačala. Ipak, gotovo dva mjeseca kasnije, ova je dojka i dalje zadržala status dojčice te je malo manja od desne. Malo manje mogu preživjeti. No, zašto sam vam ovo ispričala? Zato jer sad dolazi onaj montipajtonovski moment u cijeloj priči – onaj lakrdijaški začin koji moj život čini šarmantnijim.

Beba je nekoć kenjala svakodnevno. Sada se to prorijedilo na jednom u nekoliko dana. Pri tome je znakovita velika dojka. Jer, kad mala objeduje s velike dojke, znam, bit će sranja. Doslovno. Naime, na maloj dojci beba samo piški dok veća dojka znači i veće govno.

Kad smo već na govnima, mislim da mogu sa sigurnošću reći da niti jedna majka nije NE doživjela izasrano dijete sa svom odjećom. I ja sam imala čast doživjeti isti prizor koji me, moram priznati, nije iznenadio. Iznenadio me trenutak u kojem se dogodio. U glavnoj ulozi bila je velika dojka. Srećom, NK se potrudi da niti jedan prdež ili kakanje ne prođu u tišini pa nema dileme oko toga što se događa. Tako je prilikom jednog od objeda istovremeno jela i kakala. Dakle, nije se po-kakala, nego je kakala. Bila je to neprekinuta radnja. Proces. I tako je ona jela i srala. I srala i srala i srala. Pitala sam se ima li tome kraja. Bome, nije bilo kraja pa sadržaj nije ostao samo u peleni nego se hrabro protegnuo do polovice leđa. Odlična zabava, rekla bih za cijelu obitelj, ali nije – samo mene je počastilo.

Znaš ono kad imaš bijele hlače i dobiješ menstruaciju?

Izvor: hugzillablog.com

Prvi put me počastilo i u javnosti. Bebi, tom preslatkom malenom biću prdeži su počeli smrditi. Kao novopečeni roditelj, još uvijek sam razdragana svaki put kad beba prdne jer „ajme, pa ona raste“. Prema tome, jasno je razlučiti smrad prdeža i velike nužde. Baš kao što nema dvojbe kad vas zadesi Murphyjev zakon.

Tako smo Maroje, pomladak i ja išli rješavati nešto za DiVan što je trajalo ravno 15 minuta. Kolica i autosjedalicu smo ostavili u autu jer su za to kratko vrijeme bile dovoljne moje snažne ruke. Okruženi ljudima i ugovarajući suradnje, do mojih je nosnica dospio smrad. Na moj užas, bilo mi je jasno da ono nije bio smrad prdeža. Lagano sam bebi otklonila malenu nogavicu i imala što vidjeti. Bogat sadržaj njezine pelene izbio je van po rubu hlačica. I po mojoj majici. Bijeloj majici. Niste valjda mislili da sam u kritičnom trenutku imala bilo koju od boja koje inače nosim? Ili da sam imala boju općenito.

Šlag na tortu donijeli su svi koji su joj se unosili u lice u trenutku dok sam ja već spoznala što krije njezina pelena. Ako ja osjetim smrad, bome ga osjete i oni, pomislim. Što reći... brzo su se odmaknuli. Okej, nije bed, sad ionako odlazimo, nastavi se tijek misli. Uđemo u auto, položim bebu u autosjedalicu kako bismo brzinski došli do druge lokacije na kojoj se Maroje pod hitno trebao pojaviti i kako bih ja po dolasku u miru presvukla i očistila malene guzove. Vožnja je trajala manje od deset minuta, no i dalje dovoljno da beba onako posrana zaspi snom pravednika. Olakšala se i utonula u san. To ju nažalost nije spasilo od toga da ju izvadim i presvučem. Nakon toga, pogađate - NIJE više zaspala.

Kad dijete i roditelj zamijene uloge


U pedijatrijskoj ordinaciji nalazi se drvena poličica s gomilom igračaka iz Kinderjaja. Prvi put sam bila pristojna i samo gledala. Na drugom pregledu sam dogovorila trampu. Ja donesem svoje igračke pa se đoramo za njezine dupliće ili jednostavno 'bezvezne'. Naravno, od drugog do trećeg pregleda je rupa od dva mjeseca jer beba ide na prva tri pregleda u dobi od mjesec dana te dva i četiri. Pažljivo proberem svoju skromnu kolekciju i izdvojim one koje sam spremna zamijeniti. Pospremim ih u kartonsku kutiju te se sutradan s majkom Zdravkom uputim na pedijatrijski pregled. Riješimo brzinski sve formalnosti, a onda dođe red na ono što sam čekala. TRAMPA.

Medicinska sestra i doktorica zbunjene, spaze kutiju koju sam šutke položila na stol istog trenutka kad sam ušla u ordinaciju, a pedijatrica me pita „što je to“. „Igračke koje sam došla zamijeniti“, odgovaram spremno. Obje se od srca nasmiju. Potom kreće akcija. Medicinska sestra otvara kutiju, šokirano gleda igračke istovremeno me pitajući „zar sve to?“ te vadi primjerke jednog po jednog na svoj stol. Doktorica mi staje uz bok te obje proučavamo njezinu drvenu policu ispunjenu igračkama. Kreću komentari oko toga koja igračka je bila popularna u čijem djetinjstvu, koja je kojoj favorit i još neki sitni razgovori. Krajičkom oka spazim kako se neka druga mama s djetetom neprestano naviruje u ordinaciju, ali ju ignoriram i nastavljam dalje s doktoricom mijenjati igračke. Dojma sam kao da odabir traje satima, a zapravo je riječ o minutama. Pritisak raste. Druga mama se i dalje naviruje u ordinaciju, sve agresivnije. Uspješno je izvršila pritisak, ali ne na mene i doktoricu, nego na MOJU MAMU koja me s NK čekala na vratima. A šta, kad je MOJA MAMA dreknula, usrala sam se i prestala birati igračke. Moram priznati da mi je to pomrsilo planove jer sam uspjela odabrati samo sedam igračaka.

Pedijatrici sam ostavila sve svoje primjerke, neka ostanu za druge pacijente. U rujnu dolazim u miru proučiti ostatak njezine kolekcije... i nema te “druge mame s djetetom” koja će me suptilno potjerati.

BONUS: Malo o bebinom tijelu


Neki dan spazim da su bebini maleni listovi potpuno izgrebani. Podsjeti me to na roditeljima poznatu situaciju kad se novorođenče (iz)grebe po licu. I stvarno – kako tare nožicama jednom o drugu, a na stopalima ima jednako oštre nokte kao na rukama, izgrebe si noge. Sranje, sad će me pedijatrica ponovno upozoriti da odrežem djetetu nokte jer da su predugi, pomislim. Pogledaš bebine listove, a prizor je kao da živimo u šumi.

Također, beba se počela smijati na glas. Ne svojim izgrebanim nogama, nego općenito. To sam čekala! Kako ju se može nasmijati? Tako da joj se u lice viče „mala beba“. No, ako ste Matina Tenžera, onda ju možete nasmijati i tako da izustite bilo što ili da se naprosto svojim licem ukažete pred njezinim očima. Ne kažem ja bezveze – trebalo bi početi izvoziti moju glupavu facu. Primjerice, dati izraditi i multiplicirati umanjenu verziju moje glave koja bi se onda prodavala maloj djeci ili vješala na retrovizor automobila. Jebeš boriće.

Mirisni borići i mirisne bebe! Pretpostavljam da malo tko ne voli onaj karakterističan miris bebe. Svi znaju i da bebina kakica ima nezaboravan miris. No, malo tko govori o ostalim sitnim bebinim mirisima na koje u svakom slučaju nisam računala. Znate ono 'sirče' koje vam se stvori ispod nokta ili između nožnih prstiju? Imaju ga i bebe iiiii.... također smrdi. Na stranu nokti i nožni prsti jer sirče se bebama ponajviše stvara u čvrsto stisnutim šakicama, ali i iza ušiju te ispod pazuha i općenito na svim mjestima gdje se salo prelijeva, primjerice na zapešćima. Slatko, jel da?

Nema komentara:

Objavi komentar