Po čemu si drugačiji od konkurencije?

Živimo u doba kad je jedan od najglasnijih imperativa biti drugačiji od drugih. Dok s jedne strane strelovito raste potreba za zaštitom ili uvažavanjem drugačijih do te mjere da pušemo i na hladno, s druge strane je došlo do poplave različitosti. Kao da ako nisi iskočio izvan okvira niti ne vrijediš spomena. Realno - po čemu si drugačiji od konkurencije?

Zašto je normalno u 21. stoljeću postalo nenormalno? Odnosno, sve nenormalno je novo normalno. Ili što god. Tako danas ako imaš frizuru koja je na ljudima rijetkost, ako se odijevaš, obuvaš drugačije od mode koja se fura, ako si tetoviran, ispirsan - e tek tada tvoja pojavnost ima smisla.

Sve neki obični

Primjerice, većina mojih prijatelja je zapravo totalno obična. Nemaju niti jednu tetovažu, nemaju piercinge, nose odjeću i obuću koju furaju tisuće naših sugrađana, ne koriste nikakve modne dodatke. Imaju prirodnu boju kose. I baš mi je to ok. Nije mi samo ok, nego mi je još k tome i osvježavajuće. Jer gdje god okreneš glavu, evo nekog tko je totalno van okvira. Ono, skužiš ga s 50 kilometara udaljenosti koliko zrači različitošću.

I reći će čovjek - jel to uvreda sebi samoj? Valjda se i ja uklapam u tu kategoriju. Sasvim sigurno da da. Međutim, ovdje je riječ o tome iz kojih pobuda se furaš drugačije. Zato da bi cijelom svijetu dao do znanja kako si čudak ili zato jer je to suštinski dio tvojeg bića? Promisliš li dobro zašto ćeš van kuće izaći upravo u ekscentričnoj odjevnoj kombinaciji ili zašto nosiš frizuru na način koji je nosiš.... ili jednostavno prazna uma odabereš i jedno i drugo?

Sve neki neobični

Na pamet mi odmah pada nekoliko poznanika koji se svojski trude biti drugačiji od "dosadnih običnih ljudi". Oni imaju osebujne frizure, mijenjaju se boje iz mjeseca u mjesec, oni traže dodatan komad kože da ga ukrase tetovažama pa to dokumentiraju tjednima po društvenim mrežama, oni istovremeno odijevaju ono što bi na sebe stavilo dijete, starac i osoba njihove dobi. U 21. stoljeću sve prolazi. Možda budu toliko cijepljeni od humora i samosvijesti pa u opisu neke fotografije napišu nešto tipa "It's so boring to be normal" ili "Strange is good". Poezija.

Na ovogodišnjim Danima komunikacija je jedna od poruka dijela govornika bila da se ne bojimo biti drugačiji, da pustimo glas. Kad sam to čula, momentalno sam pomislila koliko će to biti krivo shvaćeno i kako se nadam da ovi savjeti neće doći do te mase nametljivo "drugačijih".

Zašto se drugačijim ne smatra recimo aktivna borba protiv klimatskih promjena? Djelovanje ili progovaranje za zeleniji i održiviji život pri odlasku u trgovinu? Za procesuiranje javnih malverzacija u društvu? Za udomljavanje životinja? Za posvajanje djece? Za promociju ručnog rada i drevnih obrta koji su na izdisaju? Za volontiranje na društveno korisnim projektima? Zbog čega netko prirodne boje kose, bez rupa i sličica, odjeven u dvije umjesto 89 boja u nenametljive odjevne komade ne bi mogao biti drugačiji - zbog toga što DJELUJE na drugačiji način, a ne zato što je izrijekom kazao da mu nitko nije sličan.

Bez brige, neću krenuti u to što prolazi u internetskoj sferi i kakve se objave nagrađuju. Naprosto ću se zaustaviti i reći da je biti drugačiji po mom skromnom sudu danas u najmanju ruku smiješno. Jer se biva drugačijim na totalno promašen način. Ne treba svatko biti šašav i čudan, vjerujte mi. Nekad je prava blagodat biti sasvim mali i običan, neprimjetan. Probajte - možda vam više vremena umjesto za različitost ostane za - korisnost.