ponedjeljak, 26. rujna 2016.

O ljudima koji ne žvaču žvakaće gume

Najprije ću se ispričati svima zbog činjenice da nisam pisala više od dva mjeseca. Ili ću se barem ispričati sebi jer je broj čitatelja prilično oskudan, čak do te mjere da komotno mogu reći da je ovo elitistički blog. Dobro zvuči, što jest jest - samo za probrane oči - s ukusa ili bez njih.

Dakle, prva stvar koju zaista nikada neću shvatiti jesu ljudi koji žive život bez žvakanja žvakaćih guma. Kad im smrdi iz usta zbog namirnica intenzivnog sastava, kad su mamurni pa im alkohol isparava iz želuca ili kad su popušili previše cigareta pa im je nikotin sasušio usne šupljine. Oni jednostavno nemaju potrebu prožvakati žvakaću gumu. Da se razumijemo, bilo bi čist' fajn da si u grla našpricaju malo osvježivača (za)daha, no ni to ne rade tako da je zaista razumno raspravljati o žvakaćim gumama. Ja, naime nemam problem s nežvakalačkom garniturom ljudi. Ali oni postanu moj problem onog trenutka kad ja vadim svoje žvake i potom svi imaju potrebu kušati ih samo zato jer ih je netko servirao pred njih. Čemu to? Bi li ljudi zaista i govno pojeli? Čini se da bi. Naime, malen broj puta sam doživjela da me netko odbio kad sam mu/joj iz kurtoazije ponudila žvaku. S druge strane, ako uzmemo u obzir činjenicu da žvake u prosjeku koštaju 5,99 kuna s pakiranjem od deset dražeja, nije mi jasno zašto toliko malen postotak konzumenata ima potrebu redovito ih imati sa sobom. Meni se katkad dogodi da mi ponestane žvaka, ali se uglavnom trudim imati ih sa sobom jer ih volim žvakati. Imam omiljene okuse, imam i neke koji su mi do danas već dosadili. Neke koje dobro prijaju alkoholu ili cigaretama, ali i neke koje osvježavaju manje ili pak one zbog čijeg se mentola zasuze oči. 

-"Hej, a koji su tvoji omiljeni okusi?"
- "E, jebiga, oni koje mi ponude."

http://ceramics.org

Žvakaće gume su mi esencijalan dio opreme džepa ili torbe. Uz maramice, mazalicu za usne, novčanik, kišobran, starački češljić, kemijsku i papir te primjerice knjigu ili novinu, ne mogu zamisliti unutrašnjost svoje torbe. Kako bilo, mogu zamisliti svoje dnevno 'đipanje' uokolo bez rašpice za nokte, dezodoransa ili obavezne grickalice koja će se naći na dnu mnogih ženskih torbi. I upravo zato ništa od toga neću 'nažicati' kad vidim da ih netko drugi koristi. Zato, opet, ne shvaćam ljudsku potrebu da žderu tuđe žvake samo zato jer... mogu?
Kao ono, ne žvaču mi se žvake kad ih nemam pri ruci, ali ako mi ih ponudiš, svakako ću uzeti, pa makar 'za kasnije'. Tipa, na što potrošiš točno 5,99 kuna koje bi mogao dati za žvake? Pristajem jedino na odgovor 'dam ih redovito prosjaku koji svako jutro prosi ispred Algoritma'. Inače idi k vragu.

A kad smo već kod nuđenja, najbolje je što se očekuje da ćeš sve ponuditi osobama koje te u datom trenutku okružuju. Tipa, pogledaš se u ogledalce i pitaš "Budući da sam ja sada iskoristio jedan privatan eksponat iz svoje torbe, imaš li snažnu želju da se i ti pogledaš u moje ogledalce?" ili si nakapaš suhe očne jabučice s popratnim pitanjem "Znam da ne nosiš leće ili da imaš problema sa suhim očima, ali budući da sam si upravo nakapao oči, želiš li i ti to učiniti, čisto ovak' iz zajebancije?". Taj prisilan kult nuđenja svega što i sam konzumiraš postaje mi sve apsurdniji i apsurdniji. Pobogu, najsretnija sam bila kad sam napustila srednju školu gdje je normalna stvar da svi ručate jedan sendvič pod pauzom i pijete iz istih flaša pa se kasnije čudite što imate herpese i žvale. Rasla sam kao čovjek uvjeren da mi niti jedna zima neće proći bez višestrukih herpesa po usnicama. A onda sam recimo prestala flaše i čaše dijeliti s poznanicima. I vidi čuda, prošlo je XY godina od mojeg posljednjeg herpesa. Ne kažem da to vrijedi za dijeljenje žvakaćih guma, ali valjda razumijete poantu.

Ekipa sa žicanjem cigareta ima posebno mjesto u mojem srcu, toliko da mogu parirati žicateljima žvaka. Ali mi ništa nije toliko jebeno kao obavezna popratna izjava da su "vikend pušači" pa je to valjda samo po sebi opravdanje da nekome popuše minimalno trećinu kutije. Pitam se, što si ti 'vikend pušači' onda ne kupe kutiju cigareta pa ju imaju tjedan do dva? Barem je u današnje vrijeme duhanska industrija postala toliko razvijena da su osmislili pakiranja koja sprječavaju brzo sušenje cigareta ili duhana. Ali nije poanta u tome da će ti kampanjski pušači strastveno ispušiti te svoje vikend cigarete, nego to što će ih usisati BESPLATNO. Rijetki će ponuditi podjelu troškova ili pak kupiti kutiju cigareta. Ostali će se samo pravdati prežvakanim opravdanjima dok će se redoviti pušači moliti da prođe i taj vikend ili da pak ta konkretna osoba prođe iz njihovog života.

Nemojte pogrešno iščitati emociju ljutnje, sasvim sam skulirana. Samo sam duboko fascinirana rastom trenda dijeljenja koji je potpuno pogrešno protumačen, ali i potencijalno opasan po zdravlje u vidu mnogih boleždurina koje se prenose upravo fizičkim kontaktom. Ja sam dakle osoba koja je svake zime bila počašćena herpesima ili žvalama jer ne znam odbiti nečije potraživanje svega što konzumiram. Osim toga sam jedinica koju su odgajali da ne mora dijeliti s ostalima. Zato ću mnogo puta previdjeti taj blaženi trenutak gdje smatram da je u redu što nešto jedem, a ne nudim drugome ili pak pijem pa opet - ne nudim drugome. Ipak, trudim se uvažavati neobjašnjive ljudske potrebe, posebice nakon što mi toliko ljudi izrazi svoje negodovanje zbog činjenice da nisu dobili priliku sa mnom podijeliti nešto što mi se u konkretnom trenutku uopće nije dijelilo jer je to već bila 89. osoba u istom danu koja me žicala istu stvar. Za sve koji se ponekad time nađu uvrijeđeni, odmah se ovim putem ispričavam i naglašavam da možda nerado dijelim "uobičajene" džepne sadržaje, ali barem na (dvo)mjesečnoj bazi sa svima dijelim svoje vrijedne misli kroz ove postove. Jebo te žvaka, možeš ju kupiti na svakom kiosku, ali ove opservacije ne možeš nikako.

Prioriteti su važni.

Nema komentara:

Objavi komentar