nedjelja, 4. prosinca 2016.

HRVATSKE PEKARNICE: Ispljuni me nježno

Teško mi je znati kako i odakle početi kad se dotaknemo gastronomske tematike. Osim što nisam nikakav gurman, a ni gastronomski znalac, mnogi znaju da nisam pretjerano ni zahtjevna. S obzirom da dolazim iz obitelji seljaka ili u najmanju ruku nekakve srednje klase u hrvatskom stilu, odgojena sam da ne pitam previše oko objeda koji mi se posluži.

To dakako, ne mijenja činjenicu da neka jela ne podnosim, pa tako ni ne konzumiram - ili pojedine namirnice. Ipak, sretan sam čovjek kad za doručak pojedem zobene pahuljice s jogurtom, bez ikakvih dodataka u vidu meda, voća ili orašastih plodova. Pekarnice su mi najbolje prijateljice jer gablece često donosim upravo odandje. Drugim riječima, nije ovo nekakav stručan tekst, ali poluanalitičkim bi se mogao nazvati. Ili kroz oči jednog malog čovjeka koji naveliko prigovara oko svega.


No, najprije fun fact za početak - poznanici ili potpuni neznanci često misle da sam vegetarijanka ili veganka. Uvjerena sam da je to zbog mojih lezbijskih šiški koje u ljudskoj svijesti možebitno odražavaju i neki životni stil. Čini li me to lažnjakom? U svakom slučaju, nerijetko se počastim mesnim jelima. Kako sam spomenula, čest sam gost brojnih zagrebačkih pekarnica. Volim peciva, volim tijesto i onu nezdravu maščobu kojom ih se premazuje. U strogom centru grada nalazi se pekarnica koju sam uzdizala u nebesa. Šarolik asortiman, iznimno ljubazne djelatnice i vrlo ukusna hrana. E sada, budući da volim živjeti u prošlosti, rado sam se ondje vraćala bez obzira što je opis iz prethodne rečenice davno otišao "u gastronomsku ropotarnicu povijesti". I tako sam neki dan sebe i dvije kolegice s posla odvela ondje ne bismo li nešto prizalogajile prilikom odlaska na piće. Krenut ću s kraja: Ne planiram se ondje više vratiti.


A sada da ukratko objasnim svoju pekarsku žalost. Iako sam njihov redovit kupac, unatrag godinu do dvije primjećujem drastičan pad kvalitete proizvoda u svojoj nekada omiljenoj pekarnici. Hajde, rekoh, oprostit ću im. Ipak, ono preko čega ne mogu prijeći jest prodavanje muda pod bubrege. Usporedbe radi, malena pekarnica pokraj mojeg fakulteta kojom se uglavnom svi sprdaju zbog siromašne kvalitete kruha i peciva (a koju ja dakako odano štujem) može se pohvaliti neviđenom korektnošću žena koje ondje rade. Nemojmo pritom ljubaznost zamijeniti za ljudskost, poštenje i korektnost. Ako zatražim pecivo A, a djelatnica mi sugerira da ipak uzmem pecivo B jer je svježe, ja to zovem korektnošću. S druge strane, ako me u spornoj pekarnici djelatnica navede da ne uzmem proizvod koji sam prvotno zatražila, nego drugi jezivo loše kvalitete, onda više nismo krušni prijatelji. Obično se držim iste kombinacije proizvoda - bučnica i dva mesna užitka. S obzirom da ovog puta nisu imali te famozne mesne užitke, djelatnica mi je predložila da uzmem burek s mesom. Dobra stara naivčina Matina je pristala i dobila hladan burek, polustvrdnutog tijesta te skorenog mesa koje je s vremenskim odstojanjem uspjelo promijeniti i okus. Do pola sam ga pojela i to na silu, vjerojatno od jada da ne bacim i novac i hranu u smeće. Da se razumijemo, okus tog bureka mi nije bio gori od okusa gorčine i razočaranosti koji je ostao u usnoj šupljini nakon njega.

Nikada, ali nikada neću shvatiti kako netko ima obraza kupcu predložiti stariji i nekvalitetniji proizvod umjesto da bude suprotno. Također neću shvatiti kako vlasnik te pekare, koji možebitno djelatnicama prijeti koječime ako se ne proda što više asortimana (pa one tome doskaču beskrupuloznim uvaljivanjem starih artikala), ne razmišlja da će takvim načinom rada možda netko otrovati želudac, dobiti dijareju ili povratiti pa mu primjerice nekim stvrdnutim pecivom razbiti izlog lokala. I na kraju - hoće li hrvatsko gospodarstvo vječito nagrizati pohlepa i neprofesionalnost te kroničan manjak ljudskosti?


Osim pekarnica koje stoje načičkane jedna na drugoj ili malih trgovina koje hvataju posljednji atom zraka među Konzumima, Lidlovima i Intersparima, uzdižu se u nebesa i mnogi burgeraji koji polako ali sigurno preplavljuju centar grada. Volim burgere, da. Ali brate mili, sigurno ih ne volim toliko da osim njih i preslane hrane u Umamiju svaki dan prezalogajim jedno te isto, samo s drugačijim prilozima i sastojcima. "Možeš si kuhati doma", pomislit će mnogi. Da, mogu si kuhati doma. Ali govorim o šarmu hranjenja po zalogajnicama ili lancima brze hrane koji ne moraju uvijek uključivati burgere, pizzu, pomfrit, peciva i burger, pizzu, pomfrit i peciva.

Iskustvo boravka u Njemačkoj mi je pokazalo da je moguće imati lance zdrav(ij)e brze prehrane - koji ne bi nužno garantirali profit, ali gastronomsku šarolikost svakako bi. Ono što sam rado uzimala u pauzama između predavanja ili kao doručak u vlaku bio je kus-kus s raznim dodacima, a pakiran u plastične posudice čija je veličina dostatna za dva lagana objeda. Osim što ga je bilo praktično spremiti u torbu bez rasipanja, držao bi sitost dovoljno dugo za cijeli dan, a ne samo kao nešto za premostiti do "prave hrane". Sigurna sam da bi se dalo smisliti još "to go" varijanti koje ne bi bile nezgrapne kao juhe i variva koji se prolijevaju putem. Možda tako nešto postoji u Zagrebu, ali vjerojatno tipa u Novom Jelkovcu u koji se dobar dio pučanstva boji kročiti nogom jer ga mediji stigmatiziraju kao "najveći hrvatski geto". I naravno - na rastućim street food festivalima.


No, dobro. Sad ćemo se mjesec dana utapati u kobasicama različitih veličina.... okej, ovo je krivo zazvučalo. U svakom slučaju, kućice su se ove godine toliko razmnožile po gradu da ćete uspjeti pojesti i nešto 'drugačije', tako da ne brinite. Sretno vam adventsko prejedanje!

Nema komentara:

Objavi komentar