srijeda, 8. lipnja 2016.

Live aus Deutschland: Glas dijaspore

Tko zna. Možda silni internacionalni prijatelji koje sam stekla diljem Njemačke (a od kojih je dobar dio već posjetio Hrvatsku) odluče doprinijeti hrvatskom turizmu nakon što su me upoznali. Pa onda pomisle: "Omg, totalno trebamo ići u Hrvatsku da vidimo sve te ljude crvenih kosa i lezbijskih šiški!". Tko zna.

U svakom slučaju, smatram vrlo pohvalnim da ni jedna osoba Hrvatsku nije nazvala Jugoslavijom. Ali ne zato što sam prikriveni desničar koji se ježi na spomen bivše nam zemlje, nego zato jer je Hrvatska evidentno postala prepoznata diljem svijeta. Pritom mislim na gotovo sve kontinente. Iako su mi dvije 'jugoslavenske' epizode vjerno ostale urezane u mozak.

Epizoda 1.

Prva scena uključila je Koreanku s kojom sam u ugodnoj šetnji pod kišobranima razgovarala o našim zemljama. Bio je to dakako 'small talk' pa nismo uzmogle produbiti naša saznanja o rodnim grudama. Kako bilo, pričavši o Hrvatskoj, Koreanka se dosjetila lude ideje da tu 'moju zemlju' pronađemo na karti otisnutoj na njezinom kišobranu. I tako mi bacamo oči po karti da bismo zaista i pronašle - Yugoslaviu! Od srca sam se nasmijala pritom joj rekavši da je dirljivo da smo pronašle traženi teritorij, ali da ju moram razočarati jer je Jugoslavija već više od dva desetljeća rascjepkana na nekoliko zemalja.

Epizoda 2.

Ovdje nam slijedi mali dijalog.

4. svibnja
: Danas sam s prijateljicom bila u prostoru za fotokopiranje/printanje/skeniranje. U nekom je trenutku naišla na problem s printanjem pa se uznemirila, a potom joj je Njemica pokraj nje odlučila uskočiti u pomoć. Naravno da je Matina chatterbox morala ubacivati svoje komentare u međuvremenu, malo na engleskom, a malo na njemačkom. Potom je Njemica upitala sljedeće:
Njemica: Where are you from?
Matina: Croatia. And she's from Slovakia.
Njemica: (smiješi se)
Matina: Have you been to Croatia?
Njemica: No, I haven't.
Matina: Well, you should.
Njemica: Actually, my roommate is learning Croatian here at the University.
Matina: Oh, really? Wow, that's great!
Njemica: Yes, she's learning Croatian because there wasn't Serbian offered and she wants to go to Serbia.
Matina: ....
Ne znam je li ovo bio svojevrstan 'burn', ali da je bio neočekivan odgovor - JE. 

Dok će kolege s Erasmusa možda i posjetiti Hrvatsku (ili potaknuti prijatelje da ju posjete) samo zbog moje vedre osobnosti, hrvatski kolege će se možda razočarati kad shvate kakva je budaletina otišla u beli svet. Naime, ne znam postoji li mnogo Erasmusovaca koji odu studirati u stranu zemlju u određeni grad, a onda se pobrinu da nađu smještaj u gradu gdje neće studirati. Dakle, studiram u Mainzu, ali živim u Mannheimu. Da vam približim o čemu pričam, reći ću samo da bi ekvivalent ovome bilo da stranac dođe studirati u Zagreb, ali bude smješten u Sisku. To dakako, za sobom povlači mnoge druge stvari kao što je putovanje vlakom. Kod mene je situacija sa željeznicom bila dirljiva od samog početka kad sam sjela na vlak u krivom smjeru, preko moje vožnje Bavarskom gdje je polovicu vagona usred bijela dana ispunila horda pijanih srednjovječnih Nijemaca koji su glasno pjevali i padali po vlaku. Da se razumijemo, jedan je uspio pasti na mene koja sam sjedila na sjedalu. U Deutsche Bahnu postoji i vrlo realna mogućnost da ugledate zaista bizarne scene kao što je vožnja s Rimljanom.

Kad smo već kod Deutsche Bahna... nakon tog iskustva, samo lud čovjek bi putovao busom ili čak automobilom. Omiljeno njemačko prijevozno sredstvo upravo su vlakovi. Naime, čitava zemlja funkcionira u sinergiji sa željezničkim prugama, pri čemu je važno spomenuti da je svih 16 regija odlično, ali i najefikasnije povezano upravo - željeznicama. Ono što može začuditi jest činjenica da su ovdašnji vlakovi predviđeni i za bicikle. Kao što već i ptice na grani znaju, Njemačka je ekološki najosvještenija zemlja na svijetu, dakle mnogo ljudi vozi bicikle. Ali ih vozi sa sobom iz grada u grad i to vlakom. Od rasklopivih bicikala do onih profesionalnijih planinskih. U svakom slučaju, njemački vlakovi imaju dio predviđen upravo za ove dvonožne čelično-aluminijsko-metalne ljubimce. A da stvar bude duhovitija, za bicikle je omogućen maleni pojas kako ne bi letjeli po vagonu!
U svim vlakovima postoje toaleti koji su zapravo u funkciji, a osoblje na željezničkim postajama je iznimno ljubazno i ugodno, nekada čak i previše. Tako sam doživjela da me zaposlenik Deutsche Bahna nakon što sam zatražila pomoć s kupovinom karte osobno dopratio do vlaka, pričekao dvadesetak minuta sa mnom do dolaska vozila, a zatim me maltene ispratio u unutrašnjost vagona. Nakon toga smo se pofrendali na Facebooku. YOLO.

Nakon dva mjeseca života u Njemačkoj, uspješno sam savladala putovanje vlakovima pa čak hrabro presjedam u raznim gradovima ne bih li brže doputovala iz Mannheima u Mainz i obrnuto. Osim toga, dva omiljena prijevozna sredstva su mi brod i vlak pa me to čini još ushićenijom oko čitave spikice s Deutsche Bahnom. Kad smo već kod prijevoznih sredstava, nevjerojatno mi je da sam se u Njemačkoj provozala doista svačime. Eventualno mi nedostaje raketa. Dakle, vozila sam se autom, oldtimerom, busom, vlakom, brodom, žičarom, avionom i - TRAKTOROM. O da. Traktor je, očekivano, bio najbolji. U njemu se tucet mlađarije vozikao po vinogradima mjestašca Nierstein, takozvanim Gradom Rieslinga. Lijepo je da smo se tako malo vozikali uz degustaciju tri vrste vina, a lijepo je i da sam se općenito toliko navozala u nešto više od dva mjeseca. Šteta što se isto ne bi moglo reći za moju stražnjicu koja se jadnica spljoštila kao kakva tava. 
Možda ne bi bila spljoštena da vodim aktivniji međunarodni život. No, kad uzmemo u obzir da nikada nisam bila 'solo brijač', možda je jasnije zašto mi trebaju prijatelji da guzica ne bi postala oblutak. To me dovodi do drugog nedostatka činjenice da ne živim u Mainzu - manjka prijatelja. Budući da mi se život odlučio ponovno nasmijati u lice, predavanja imam dva dana u tjednu što znači da baš i nemam zašto svakodnevno putovati u Mainz. U Mannheimu, dakako, nemam prijatelja. Početkom travnja sam nadobudno sama otišla na tulum dobrodošlice za tamošnje međunarodne studente u namjeri da steknem prijatelje, međutim nisam računala da će od 25 osoba u prostoriji njih 25 biti nevjerojatno dosadno. Upoznala sam samo dražesnog Pakistanca koji je više kao muška verzija džepne Venere s gotovo nikakvim znanjem njemačkog, a manjkavim poznavanjem engleskog. To me nikako nije nagnalo da održimo daljnji kontakt. Iiiii, dva mjeseca kasnije - upoznam Talijanku Jessicu koja živi u Mannheimu, a koja je nevjerojatno ljupkog izgleda. Nažalost, to je sve što mogu reći o njoj s obzirom da nije prošlo ni tjedan dana od našeg upoznavanja.
I na koncu - moji dragi zagrebački prijatelji koji mi, oh koliko, nedostaju. Da ne spominjem koliko mi nedostaje divlja Hrvatska u kojoj se baš nikada ne zna tko pije, a tko plaća. Štreberski pratim sva zbivanja pa sam dobro informirana oko svih hrvatskih dogodovština iz javne sfere. Što reći? Njemačka je naprosto predobro uređena zemlja pa se ovdje i nema što posebno pratiti osim ultralokalnih vijesti ili političkih uobičajenosti. Osim zastrašujućeg porasta radikalne desnice u pojedinim regijama te jačanju neonacizma, ali to me slobodno možete pitati uživo kako ne bih narušila harmoniju ovog bezbrižnog posta. Dakle. Ne mogu vjerovati da sam nakon 25 godina nakratko napustila zemlju i tek kao dijaspora doživjela korjenite promjene u Hrvatskoj. Ja odem i zemlja mi se raspadne.

Ja odem i dogodi se drugi najveći prosvjed u povijesti Hrvatske.
Ja odem i prvi put se otvori mogućnost za prijevremene izbore.
Ja odem i Die Antwoord prvi put odluči posjetiti Hrvatsku.
Ja odem i padajući vibrator umalo razbije nečiji fensi BMW.

Pa dokle.... DOKLE?! Ako ništa drugo, tješi me činjenica da sam do sada napisala jednu pjesmu na engleskom i dvije na njemačkom. Sve tri su jednako besmislene, ali mogu donijeti osmijeh na lice. Baš kao što meni svaka nova vijest iz Hrvatske donese osmijeh na lice - pa makar se skrivala iza omiljene mi njemačke tekuće izmišljotine smućkane od Fante i Cole zajedno u - SPEZI

Nema komentara:

Objavi komentar