Glasna glazba i ljute žene

Kažu ljudi da je glazba zvonka radost. No, u kojem trenutku ona prestaje biti radost? Ako se na liniji volumen može goniti do 50, a ti ga postaviš na jedno 47 - je li glazba i dalje zvonka radost? Zvonka možda jest, ali radost nije osim ako si ne otkineš oba uha.

Nazovite me penzićem, šonjom, autsajderom, štreberkom. Iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec mi sve više smeta preglasna glazba u lokalima. U klubovima je to sasvim očekivano i ni najmanje to ne osuđujem. Ali kad se isto primjenjuje u običnim kafićima, pa čak i birtijama? Najprije moram priznati da mi je najjača spika kad u kafiću u razmaku od ponedjeljka do četvrtka pojačaju glazbu do daske i kad ljudi moraju urlati jedni na druge ne bi li čuli barem svaku drugu riječ koju izmijene. S druge strane, preglasna glazba petkom ili subotom navečer, iako je očekivana, zaista nije potrebna. Jednom sam o ovome razgovarala s nekime koga se trenutno ne uspijevam sjetiti i ta osoba mi je 'stručno' objasnila da su istraživanja pokazala da ljudi ako je glazba glasna manje razgovaraju, a više piju.

Oprostite, zvuči li samo meni nešto krivo u ovoj tvrdnji?

Naime, ako s čovjekom ne razgovaram jer ga ne čujem, ne može mi se ni sasušiti grlo od prevelike priče. Dakle, nemam razloga zalijevati grlo. Nadalje, ako mi nabrijana glazba ubije volju za deračinom jer me recimo grlo već počelo peći od naprezanja, velika je vjerojatnost da ću manje govoriti što će ubiti atmosferu ili da ću naprosto napustiti lokal u kojemu se nalazim. Što će opet - ubiti atmosferu. Uostalom, često nas prepričane anegdote potaknu da više pijemo. I što je još važnije - da nismo svjesni koliko smo popili. E sada... ako me vlasnik ili osoblje ili netko treći iz ugostiteljske ekipe natjera da više primjetim glazbu, nego ljude s kojima sam okružena ili pića koja se piju, onda mi to postane problem. No, mislim da je stvar koja me najviše ubije u pojam činjenica da se nekulturni članovi društva više istaknu u masi jer su i oni prisiljeni vikati.
Neki dan sam otišla na piće u kafić gdje je treštao neki jezivi glazbeni trash. Naravno da je stol pokraj mojeg bio nakrcan veselom družbom sastavljenom od tri žene i jednog muškarca. Jedna je žena bila toliko upadljivo glasna da mi se mozak grčio unutar lubanje oko toga kome obratiti pažnju - divljakuši sa susjednog stola, glazbi ili osobi s kojom sam na piću. Popila sam taj napitak ispred sebe kao da mi je posljednji u životu i pobjegla iz birtije glavom bez obzira. Nisam mogla vjerovati da su žene sklone takvom životinjskom urlikanju.

                                                                  http://www.easyfrench.co.uk/blog/

To nas dovodi do recentnog Osmog Marta. Standardno, sve žive stranice i profili na društvenim mrežama čestitale su ženama njihov dan nazivajući ih damama, ljepšim polovicama, nježnijim spolom i tako dalje i tako bliže. S čim ja naravno nemam nikakvog problema. Uvriježene sintagme, nazovimo ih floskulama, su ovdje da se upotrebljavaju te se tome ne može osporiti legitimitet. I onda sam lijenim listanjem Twittera i Facebooka uočila i pojedine ženske komentare na neke od čestitki. Javile su se liberalne pripadnice ovog društva, uvrijeđene što ih se komplimentira. Zašto? Jer je netko pobogu nedovoljno istaknuo njihovu borbenost i neovisnost. Naime, zato danas imamo Međunarodni Dan žena. Što je naravno vrlo važno za globalno društvo. Ali što i dalje ne objašnjava u potpunosti zašto bi se bilo koja žena uvrijedila na spomen njezine osobe kao nježnije i ljepše, odnosno zašto bi se na Dan žena izbjegavalo upotrebljavanje tih termina koji zvuče SEKSISTIČKI. Zapravo, kad malo bolje promislim, možda i ima smisla da žene imaju potrebu prigovarati na svaku lijepu gestu. Realno, mogao je netko i ne čestitati im njihov dan što bi, čini se, bila sretnija opcija.

Opet - zaista sam dosta puta čula da se žena uvrijedila što je od muškarca dobila cvijet - jer je romantika tako za bacit' u smeće i kaj će ne'ko njoj kupovati cvijeće kad je ona emancipirana žena koja je prekamena srca da bi doživljavala tako rijetke kavalirske geste. Baš me zanima bi li se jednako uvrijedila da je cvijet dobila od druge žene? Ni ja nisam fan romantike, ali što jest jest - ugodno mi je dobiti cvijet. Iako mi je uglavnom tlaka nositi ga po gradu. Ugodno mi je doživjeti bilo koji drugi znak pažnje. Ugodnije mi je kad me se nazove ljepšim spolom, nego kad me se zove muškobanjastom. Neću prditi ispred muškarca jer vjerujem da žene moraju imati određenu dozu pristojnosti. Vjerujte mi - nakaradno izgleda i zvuči kad se žena ponaša raspuštenije od muškarca. Kad žena urliče u birtiji, to nije nikakva neovisnost za koju su se žene borile. Kad žena popizdi na muškarca jer joj je izvukao stolicu ili otvorio vrata, to nije neovisnost za koju su se žene borile. Kad uđem u ženske toalete diljem grada i naiđem na posrane i krvave wc školjke, to nije neovisnost za koju su se žene borile. E sad već ima smisla žaliti se na to što nas je netko nazvao ljepšim spolom. Jer iz desetljeća u desetljeće dokazujemo da žene prestaju biti ljepši spol, s obzirom na njihove prefine manire. Tako da - zalažem se za to da ih se prestane tako nazivati. Bolje da new age muškarce nazivamo ljepšim spolom jer se priča ionako izokrenula.

A sada predlažem da se usmjerimo na sunčan dan koji je pred nama i dostojno proslavimo nacionalnu hrvatsku svetkovinu - Sretan vam svima Dan svetog Patrika!


Primjedbe

Popularni postovi