[PRAZNIK U RIMU - NA BALKANSKI NAČIN]
Nekoliko dana prije isteka 2015. po prvi puta sam pogledala
Praznik u Rimu s Audrey Hepburn i Gregoryjem Peckom u glavnim ulogama. Trebala
je to biti nekakva uvertira za Marojev i moj posjet u Rim. Prije odlaska smo se
malo sprdali kako ćemo se provesti jednako kao i akteri iz filma, kad ono -
upala sam u paralelan svemir tamo negdje 30. prosinca kad mi je stopalo broj
39/40 kročilo na rimsko tlo.
Iako smo u početku mislili da ćemo samo iz šale okinuti
fotku na Španjolskim stubama gdje ću ja jesti sladoled, a Maroje stajati iznad
mene, scenarij se odvio potpuno drugačije. Možda smo to trebali naslutiti onog
trenutka kad su Talijani točno u trenutku našeg posjeta odlučili renovirati
Španjolske stepenice i turistima onemogućiti glumljenje prizora iz filma. To
nas doduše nije spriječilo da pojedemo sladolede. Patriot Maroje je konstatirao
kako je sladoled iz Vinceka i dalje ukusniji od onog talijanskog.
Budući da je propala inicijalna ideja fotkanja na
stepenicama, odlučili smo otprditi i vožnju Vespom pa smo umjesto toga odabrali
fun ride legalnim bijelim taksijem rubnim rimskim ulicama. Kušali smo na Staru
godinu i talijansko vino koje nam se toliko svidjelo da je Maroje posljednju
butelju natakao u autobusu na povratku doma dva dana kasnije. Tog fatalnog 31.
prosinca prevarili su me opijati.
Audrey su nadrogirali kako bi lakše zaspala,
a mene je uzelo talijansko vino, talijanski pjenušac, talijansko pivo. Sve je
kulminiralo mojim velikodušnim preuzimanjem bengalke od nepoznatog Talijana i
vitlanje njome usred gomile. (Ne)srećom, moje je divljanje evidentirao kolega
iz autobusa svojim profi fotićem tako da smo i Audrey i ja nakon buđenja imali
prilike vidjeti inkriminirajuće fotografske dokaze.
Zabava je bila toliko neponovljiva da smo prvog dana 2016.
Maroje i ja dva sata proveli u policijskoj postaji baš kao i ekipa iz filma.
Šteta što ne mogu reći da je rezultat posjeta bilo feštanje po gradu. Naime,
uspjela sam nasjesti jednom od sitnih talijanskih kriminalaca i u novu godinu
uploviti praznih džepova. Srećom, vrlo brzo se preko Facebooka javila stanovita
Federica koja je pronašla sve moje dokumente odbačene na zemlji, pretpostavljam
u blizini Koloseuma gdje se zbio nemili događaj. To, doduše ne mijenja
činjenicu da su novčanik i svi novci otišli u nepovrat, ali se ponovno pokazalo
da Bog čuva pijance i budale.
Audrey žicala Gregoryja, Matina žicala Maroja. Naredna dva dana, bila sam primorana živjeti na Marojev račun. Bilo mi je prilično neugodno živjeti bez centa u džepu pa smo uglavnom gladovali – kako bi Maroje rekao 'u kolijevci gastronomije'. Utješila sam se mišlju da ću možda izgubiti koji kilogram i u svoju se domovinu vratiti jednako tanašna strukića kao u princeze Hepburn. Šteta što je to ostala samo slatka maštarija.
Na koncu smo, unutar svog meteža početkom (n)ove godine zaboravili posjetiti crkvu Santa Marie i gurnuti ruke u Usta istine. Ali nije bed, u kampusu u kojemu smo spavali, restoran je u predvorju imao plastičnu repliku. Taman za gurnuti ruku pred ulazak u autobus i okinuti fotku. Jedinu fotku koja može parirati filmskoj sceni. Time je završio moj praznik u Rimu. Iako me pluća još uvijek bole od smoga koji se nadvio nad Rimom, a duša zbog činjenice da sam podlegla talijanskom lopovluku, zadovoljna sam avanturom.
Ako ništa – bacila sam jedan novčić u Fontanu di Trevi tako da u nekom trenutku očekujem svoj povratak u Rim. Korumpirana Italijo – vidimo se kad se vidimo!
Audrey žicala Gregoryja, Matina žicala Maroja. Naredna dva dana, bila sam primorana živjeti na Marojev račun. Bilo mi je prilično neugodno živjeti bez centa u džepu pa smo uglavnom gladovali – kako bi Maroje rekao 'u kolijevci gastronomije'. Utješila sam se mišlju da ću možda izgubiti koji kilogram i u svoju se domovinu vratiti jednako tanašna strukića kao u princeze Hepburn. Šteta što je to ostala samo slatka maštarija.
Na koncu smo, unutar svog meteža početkom (n)ove godine zaboravili posjetiti crkvu Santa Marie i gurnuti ruke u Usta istine. Ali nije bed, u kampusu u kojemu smo spavali, restoran je u predvorju imao plastičnu repliku. Taman za gurnuti ruku pred ulazak u autobus i okinuti fotku. Jedinu fotku koja može parirati filmskoj sceni. Time je završio moj praznik u Rimu. Iako me pluća još uvijek bole od smoga koji se nadvio nad Rimom, a duša zbog činjenice da sam podlegla talijanskom lopovluku, zadovoljna sam avanturom.
Ako ništa – bacila sam jedan novčić u Fontanu di Trevi tako da u nekom trenutku očekujem svoj povratak u Rim. Korumpirana Italijo – vidimo se kad se vidimo!
Primjedbe
Objavi komentar