ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Prljave žene i čisti toaleti

Svatko tko me iole dobro poznaje, zna da sam čest gost u toaletima diljem grada. Počelo je to iz vedra neba koncem mojeg osnovnoškolskog obrazovanja. Moguće da sam nekada spomenula svoju hipohondarsku crtu? U svakom slučaju, smatrala sam nenormalnim da tijekom svakog malog odmora idem na toalet. To je gotovo svakih 50 minuta! Obratila sam se doktorici s pritužbom na svoj mjehur koji se prekomjerno puni. Natjerala sam ju da me pošalje na sve žive pretrage nakon čega je naravno ispalo da sam luda u glavu te da moj mjehur nije napala nikakva bakterija.

Ljubavni odnos između mene i mjehura traje već prekrasnih deset godina. Nismo više toliko intenzivno povezani, ali da je u pitanju nešto nenormalno - je. Da ne duljim – često posjećujem toalete, bilo zato jer mi se doista piški, a bilo zato jer sam to umislila. Pritom sam imala prilike proći svakakvih prostora, od najugodnijih do najtužnijih. Majko mila, koliko priča mi trenutno pada na pamet u mojoj toaletnoj karijeri. Slojevit je to svijet. Od toga kako sami toaleti izgledaju, preko osoblja koje ga održava i na koncu sve do onih koji ga posjećuju. Usmjerit ću se na potonje. Naime, protekle četiri i pol godine radim u Arena centru što će reći da je moj broj posjeta toaletima unutar tog kompleksa do danas narastao barem na 589467970. Drugim riječima – vidjela sam sve i svašta.

Nevjerojatno, ali istinito - postoji igrica za mobitele koja se zove Toilette massacre


Nikada mi neće biti jasno zašto ženski dio (pre)često izgleda kao filmski set Teksaškog masakra motornom pilom dok je muški odjeljak prava mala palača? Jesu li žene zapravo neodgojene ljige? Ono što se da vidjeti po tim kabinama je riječima potpuno opisivo, ali je s druge strane moj gnjev zaista neopisiv. Naravno da mi prvo i jedino pitanje u tom trenutku bude nešto poput „Radiš li tako nešto i doma, kravetino bezobrazna?“ Ono što ne mogu shvatiti jest činjenica da su ženski toaleti uvijek toliko degutantni i neuredni. Ali ne zbog toga što čistačice ne rade dobro svoj posao, nego zato jer imaju vrlo nezahvalnu klijentelu koja posjećuje te nužnike. Svaki put kad ugledam nešto takvo pitam se je li osoba to učinila namjerno zato jer je đubre od čovjeka ili možda zaista ima manjak dobrog odgoja. To nas onda dovodi do objašnjenja zašto su čistačice po toaletima uglavnom namrgođene i nezadovoljne. Možda to objašnjava još jednu situaciju koja me redovito izbaci iz takta – kada nema papira i/ili sapuna. Posebice sapuna. A još kad se radi o lokalu koji drži cijene dok svojim mušterijama nije kadar osigurati minimalne higijenske uvjete?

I što se onda nerijetko dogodi? Otkriće da papira i sapuna nema SAMO U ŽENSKOM VECEU! Ili gazde lokala kažnjavaju drznice koje u kabinama nakon što izađu ostave potpuni armagedon ili je zapravo stvar u tome da sve žene jako često idu na toalet. Prisjetimo se samo silnih redova u noćnim klubovima koji se očekivano gomilaju samo ispred ženskih vecea? Prema tome, troše puno više sapuna i papira. Što će reći da kad idući put prijateljima kažem da „samo idem do toaleta, dođem za vama“, neću ispasti luda. Naravno, dočekat će me standardno kolutanje očima, ali ću duboko u sebi biti mirna jer ću ovom novom spoznajom u svojemu životu znati da je u redu što 56. put dnevno idem piškiti jer....


.... sve su žene jednako lude u glavu. Više manje.

Nema komentara:

Objavi komentar