subota, 31. listopada 2015.

Noć vještica i hrvatskih naivaca

Subota 31. listopada u prijelazu na 1. studeni. Da budem preciznija – 1:30 nadalje. Ispred Johanna Francka redina od 67 kilometara. Ispred Peperminta redić od 43 kilometra. I na koncu Jabuka s redom od 56 kilometara. Obilježava se tradicionalno hrvatsko slavlje diljem zemlje. Dobri naš stari Halloween.

Amerikanizacija je zaista uzela maha. Besmisleno je komentirati konzumeristički potez najavljivanja i ukrašavanja trgovina već u listopadu. Jer bolje prije, nego kasnije ljude obavijestiti da krenu trošiti sulude sume novaca na božićne stvari. Ali Noć vještica? Nekoć sam bila zagriženi fan ove fešte, ali mi je entuzijazam nasilno ugušen upravo 31. listopada kad su mi oči prekrivene improviziranom maskom ugledale  te rijeke ljudi koje su čekale ulaz u odaje zagrebačkih klubova.



Što sam točno voljela kod Noći vještica? Da se razumijemo, dok nisu bile organizirane ove maskirne masovke, pohodila sam Samobor u veljači – zbog maškara. No kako su tradicionalni hrvatski običaji izgubili bitku s onim razvikanijim američkim, više događanja je bilo tu jednu listopadsku večer, nego više dana u Samoboru odnosno Rijeci. Samoborske i riječke maškare su spale na običnu vijest u medijima dok je Noć vještica postala nacionalni fenomen. Valjda je sramotan onaj kafić/klub koji nema tematsku večer Halloweena, a da ne govorim o tome da društvene mreže gore gotovo dva dana zbog fotografija raznoraznih kostima. Svi se moraju pohvaliti da su išli proslaviti Noć vještica. Da se razumijemo – fotkala sam se i ja. Iz jednostavnog razloga što istinski volim prerušavanje, neovisno o prigodi…

… Tako volim i dress codeove na tulumima, maškare, Tvoje lice zvuči poznato i glupi Halloween. Istinski sam se davala u sve svoje maske jer me ispunjavao čitav proces stvaranja jednako kao i uživanje u realizaciji. Ali OVO? Pa ne mogu se više pošteno ni pokazati kad fizički ne stanem u klub! Zato ću napraviti reviziju dosadašnjih mojih maski – od osnovne škole do (pre)cijenjene zrelosti fakultetlije.

Osnovna škola bila je polukreativno razdoblje maskiranja. Tada su mi roditelji uglavnom kupovali gotove kostime koje danas smatram izostankom mašte ili lijenošću. Ni jedno mi ne zvuči primamljivo, u svakom slučaju. No, pamtim svoj jedinstveni (također gotovi) kostim mrava. Kraljevski. Nećemo zaboraviti ni kostim zatvorenika gdje sam si izradila improvizirani natpis koji je govorio nesjećamsetočnošto. Čak sam oko gležnja imala plastičnu zatvorsku kuglu čiji se plastični lanac prelomio nakon nekoliko sati.

Nakon osnovne škole, Hrvati su polako (ali sigurno) prigrlili Noć vještica. Ipak se godinama u srednjoj školi nisam mogla naviknuti na tako nešto. Jedina maska koja mi je ostala u sjećanju bio je kostim Samare iz Kruga kojega je bilo toliko jednostavno ostvariti da me sram. Prebaciš plahtu preko tijela, crnu periku preko lubanje i ti si Samara iz Kruga.

Potom stiže (pred)fakultetsko doba gdje iza sebe ostavih tri sjajne maske. Voljela sam se maskirati u paru kako bi 'spektakl' bio veći. Ja sam obično bila muški dio ekipe zbog evidentnih kompleksa zbog svoje muškobanjastosti. Dvije godine bijah partnerica sa srednjoškolskom kolegicom čija obitelj je zdušno pomagala oko kreacije naših maski. Sve je bilo u potpunosti ručno rađeno na što sam iznimno ponosna. Osim toga, imala sam prešutno pravilo da perike nisu dopuštene, nego da radimo s vlastitim kosama. A ako ne bojamo lice, nalazimo novog lika kao inspiraciju.

Startale smo s Bubimirom i Lidijom. Standardni asortiman – sprejevi za kosu, boje za lice, paketi ukosnica, tkanine u bojama. Uništile smo jedno odijelo i zimske rukavice, a ja sam se umalo otrovala spužvicom za pranje suđa koju sam upotrijebila kao Bubimirove zelene zube. Šteta što sam bila dovoljno naivna da ne provjerim je li spužvica već bila u upotrebi.


Iduće godine odlučile smo odabrati nešto raritetnije. Bijasmo Dexter i Dee-Dee iz Dexterovog laboratorija. Ta je maska pomalo pala u vodu s obzirom da je večer bila dovoljno nepredvidljiva i luda da izbriše sve lijepe uspomene. A kad kažem 'pala u vodu', mislim metoforički i doslovno. Jer sam tu večer završila u lokvi vode. I to u kolegičinoj snježno bijeloj kuti koju koristi za vježbe na faksu. Bože moj, što je tu je. Nego – ta večer promijenila mi je život s obzirom da sam upravo tada odlučila da svoj vizualni identitet želim zasnovati na riđoj boji kose. Četiri godine kasnije – riđa je i dalje postojana.


I na koncu posljednje maskiranje u mojem životu. Ovaj put je u igru ušla nova srednjoškolska kolegica s kojom sam bila Bart Simpson. Ona je bila Lisa. Budući da ovaj put nije bilo bake koja bi besplatno šivala odjevne kombinacije, pljunula sam otprilike 700 kuna za oba kostima. Nenormalno, zar ne? Da, nenormalno je. Iako – možda je bila gora činjenica da sam za svoju frizuru upotrijebila više desetaka ukosnica te da sam boju s kose ispirala tjednima nakon 31.10. Naime, svaki put kad bih prala kosu, žuta boja je curila u odvod. Osim toga, nekvalitetna žuta boja za lice toliko mi je duboko uplovila u pore da sam danima i danima nakon toga na blazinici kojom sam čistila lice zapanjeno gledala u žutu boju. No, s druge strane… te sam godine odlučila uzeti veliku pauzu od obilježavanja ove iznimne večeri. Već tri godine nisam pokleknula.

Istina – ove godine sam nabacila bilo što na sebe, samo kako ne bih izgledala kao nemaskirani redikul među svim tim identičnim i bezličnim maskama kao što su zombiji, vampirice i ostale seksi tete ili seksi životinjice. To, dakako, ne ubrajam u svoje maske. No, imam ideje za naredne dvije maske koje moram ostvariti. Vrlo je izgledno da ću onda zauvijek prekrižiti Noć vještica u svojem kalendaru, a okrenuti se dobrim starim i ponajviše HRVATSKIM – maškarama! 

Nema komentara:

Objavi komentar