subota, 28. veljače 2015.

Ja došo, otpjevo i ošo

Živiš u Hrvatskoj, malo ti je dosadno, a često pjevaš pod tušem? Odaberi neki od aktualnih glazbenih 'spektakala' ili sjedni, zapjevaj i pričekaj – zasigurno će uslijediti novi kratko nakon toga. Prema broju javnih glazbenih audicija i broju prijavljenih, reklo bi se da je Hrvatska plodno tlo za svakoga tko je nafudren za glazbu. Ili ju jednostavno voli puno slušati pa je to valjda i više nego valjan argument da se i on prijavi. Sudeći prema osebujnosti pojedinih kandidata čija su jedina publika oni sami ili pak prijatelji koji ih slušaju iz sućuti, ovaj argument dobija svoju potvrdu.

Iako nije prvi put da razmišljam o toj stvari, moram priznati da se moje analiziranje tog 'fenomena' - te hrvatske 'rutine' - popelo na novu razinu. Moglo bi se reći da sam fan reality i manje reality spektakala, ali ih se nakotilo toliko da sam izgubila volju pratiti ih. Kada je 2003. pokrenut Story SuperNova Show, pratila sam ga s oduševljenjem. Osim što je to bio prvi (i jedini) show takve vrste u Hrvatskoj, tema mi je bila izuzetno privlačna. Tome možda najbolje svjedoči činjenica da sam u ovom trenutku sveučilišna prvostupnica novinarstva.

Fak jea?

No da se vratim na priču. Nakon toga je uslijedila hrpa showovskih svaštarija koje ne smatram značajnima za moja sjećanja. Ali moram spomenuti moj drugi omiljeni show, Supertalent u kojemu sam uživala 2009. Zato jer je na male ekrane hrvatskom puku bilo dovedeno mnogo raznovrsnih talenata koji bi inače sasvim sigurno prošli nezapaženo. Budući da je Hrvatska jedna od vodećih svjetskih pjevačkih zemalja, organizatori su odlučili prijave dopustiti i osobama maestralnog glasa te glasa općenito. Čini se da nije bilo dovoljno super talenata, pa su se poslužili samo talentima. Uz dužno poštovanje svim kvalitetnim pjevačima, kad vidim što se karakterizira kao 'hrvatska estrada', poželim umrijeti zajedno s pjevajućim pticama.



Prije nego li umrem, želim s vama podijeliti vlastitu pjevačku anegdotu iz mladih dana. Iznimno mi je drago da sam ju iskusila jer mogu ponosno tvrditi da sam prava Hrvatica koja je i sama gajila nade da će postati pjevačka zvijezda. Šteta što nisam imala glas za tako nešto. Kao svaka pubertetlija, imala sam milijardu hirova. Kako hirova, tako i odjevnih stilova. Opla, ovo se čak i rimuje... glazbena nadarenost mi, čini se, teče hrvatskim venama. Nakon šminkerske, sportske, casual, grunge i punk faze, došlo je vrijeme i za onu repersku. Hvala Bogu, tadašnja omiljena mi prijateljica dijelila je moj ukus pa sam imala s kim slušati Afromana i Eminema te nositi vrećaste hlače, takozvane džeperice. U nekom trenutku opijenosti našom ghetto spikom, odlučila sam napisati rap pjesmu.

„... jer mi smo reperice i nosimo široke džeperice“, bio je jedan od antologijskih redaka iz pjesme. Vrlo brzo otišle smo korak dalje pa smo na njezinom trošnom kazetofonu na praznu kaseticu snimile to nikada plasirano remek-djelo. Ovdje negdje se u meni probudila poduzetnica Matina koja je odlučila da pjesma neće ostati samo na prijateljičinom kaziću pa sam napisala pismo Croatia Recordsu. Ne mogu reći da mi je žao što vam ne mogu točno prenijeti što je stajalo unutra jer je pismo zvučalo bijedno, ali znam da sam bila uvjerena da mogu apelirati na njihovu savjest. Haha, baš hrabro od jedanaestogodišnjeg djeteta. Naglasila sam da smatram kako nije pošteno da se uvijek promiču samo afirmirani glazbenici, dok ovakvi pjevački talenti poput nas dvije ostaju neotkriveni. Čak sam planirala priložiti kaseticu s našim 'prvijencem'. Pismo nikada nisam poslala. No čini se da sam svoju poruku odaslala u svemir jer je u današnje vrijeme prisutan velik broj glazbenih showova koji u javnost izbacuju isključivo anonimce. 

Kad smo već na temi pisanja nepotrebnih poruka... u četvrtom razredu srednje škole napisala sam svoje prvo ljubavno pismo. Moje je srčeko tada po prvi puta bilo slomljeno jer je mladić odbio moje laskave riječi. Dakle, nije ih samo ignorirao, nego mi je dao do znanja da njemu i nisu bile toliko laskave. Sad kad sam spoznala istinske hrvatske vrijednosti, gdje su zabavljačke vještine daleko cijenjenije od onih spisateljskih, i sama uviđam koliko sam bila blesava...

... trebala sam frajeru jednostavno zapjevati pod prozorom.

Nema komentara:

Objavi komentar