četvrtak, 1. ožujka 2018.

Stiglo pojačanje!

Kakva je bilanca?

7-9 sati sna tijekom noći
3 buđenja
13 kila mršavija
1 živčani slom tjedno
2 tjedna stara beba



Groundhog Day

Kako opisati novi početak? Možda najbolje krenuti od kraja. Jer protekla dva tjedna živim beskrajan dan. Što je sjajno za ljubitelje rutiniziranih navika, ali ne i za skitnicu koja je prisiljena boraviti doma umjesto na ulicama. Iz sata u sat se miješaju modusi poduzetništva i kućanice, a svaki nosi svoje gnjusobe i draži. I još je tu neka tamo beba s Marojevom glavom i mojim usnama.

Bebo, tko si ti?

Ne znam koliko je ono potrebno da zavoliš dijete osim činjenice da im koža ima prekrasan i opojan miris nevinosti i sreće. U svakom slučaju, i dalje me prati osjećaj da čuvam tuđe dijete te da će se sretni roditelji kroz koji dan pojaviti na mojem kućnom pragu i odnijeti njihovo malo čudo sa sobom. Što reći - još uvijek ih čekam.
Kaže ekipa, kad preživiš prvi tjedan, spreman si na sve. Zašto im ne vjerujem? Poslužit ću se svojim omiljenim rečeničnim alatom - floskulama: Tiha voda brege dere, Zatišje pred buru... jer čekaju se sve krasotice koje napadnu bebu u malim danima - grčići, osipi, prehlade, povraćotine i ostalo.

Na stranu sve pobrojano, ipak sam ja dobri stari pozitivac - boravak doma ima svojih prednosti. Polako, ali sigurno, počela sam konzumirati ciklus filmova Wesa Andersona i strašno sam zadovoljna. Naime, dobar dio grada već je upoznat s mojom ljubavlju pregolemom spram Fantastičnog gospodina Lisca, a sada je došlo vrijeme da potvrdim je li Anderson uistinu toliki filmski virtuoz. Grand Budapest Hotel, Rushmore i The Darjeeling Limited su prekriženi, idemo dalje s filmskim ciklusom u vlastitom aranžmanu. Nadalje, pripremam veliki povratak u književnu sferu jer ima knjiga koje će - oh tako mi svega - konačno biti pročitane. No, pragmatičnost na prvom mjestu, najprije smo proždrli knjige o bebama jer svaki savjet dobro dođe. Naposljetku, kao da sam počela planski kuhati. Spravila sam danas svoj prvi gulaš. Neka se ne zaboravi. O okusima ćemo kasnije.



1001 sat

Te subote se dan nije sastojao od 24, nego 1001 sata. Stigle smo iz bolnice s osmijehom da bi on vrlo skoro bio izbrisan s lica. Lagala bih kad bih rekla da me doma dočekao kaos jer je metež bio samo u mojoj, a očito i bebinoj glavi. Ona se nikako nije mogla priviknuti na novi prostor i novi kinderbet, a ja na bebin plač i fizičku bol od poroda. Ronila je suze beba, ronila je suze Matina. Dan, a ni noć nijesu imali kraja. Beba je efikasno usisavala moju nervozu, a potom ju vraćala meni.

I sad kreću paranoidne misli poput one da će beba biti nervozna ako je majka nervozna, da će kroz majčino mlijeko unijeti kortizol i biti nemirna. Jer sve što smo nas dvije radile tijekom noći i prijepodneva narednog dana bilo je popraćeno suzama. Ali najvažniji su uspjesi, zar ne? Dok su mi suze kapale po bebinom tjelešcu, uspjela sam višekratno do vrha nahraniti dijete, promijeniti joj pelenu, previti gazu na pupčanom batrljku te izvježbati kukiće. Ona je cijelo vrijeme bila spokojna kao da je osjećala da je majka te subote dotaknula dno.

Na sreću, već je nedjelja donijela dašak svježeg zraka. Nevjerojatno ili ne, dojam je bio kao da se subota nikada nije dogodila. Beba se priviknula na mene i ja na nju, a nedjelju smo jednom riječju provele harmonično. Što jest jest, moram priznati da me spasio Maroje koji je pohitao u dječji dućan vrativši se kući s gnijezdom u koje smo nježno smjestili bebu. I odjednom BAAAAAM! Beba nije imala problem s kinderbetom, nije imala problem s novim prostorom. Gnijezdo je riješilo stvar!



Onaj-Čiji-Se-Učinci-Ne-Smjju-Izgovoriti

Gdje je sve počelo. Ne seksom. Činom koji je još uvijek, čudnovato, zavijen velom tajne. Svi znamo da je bolan, ali nitko o njemu ne govori. Znate-Već-Tko.

Grozomoran, zastrašujuć, potresan.

POROD!

Najprije moram reći da nikako ne mogu shvatiti žene koje:

a) Rode više od tri djeteta
b) Planiraju trudnoću jer svim srcem žele rađati

Naime, porod kao i ono što mu prethodi odnosno slijedi uistinu je - grozomorno, zastrašujuće i potresno iskustvo. Osjećaj nakon njega bio je da ću drugo dijete posvojiti. Ionako je plemenitije. Samo promišljanje o tome da ponovno prolazim cijelu proceduru užasava. Naravno, kao prava dama zaobići ću detalje jer ću dopustiti da svaka žena doživi svoju priču, pa ću samo reći da je sve prošlo u redu te da nisam imala nikakvih komplikacija, nego da me naprosto iznenadio intenzitet boli. Izvanserijsko i nešto što se ne zaboravlja, rekao bi čovjek. A opet, dva tjedna kasnije razmišljam kako je ljudski mozak čudesan i kako sjećanja blijede. Ne biste vjerovali, ali već sve teže dozivam to bolničko iskustvo. Kao da sam ga samo pročitala na listu papira, ali ne i doživjela.

Čime odgovaram na vlastita dva pitanja oko toga da ne mogu shvatiti žene koje rode više od tri djeteta ili one koje planiraju trudnoću jer svim srcem žele rađati.

P.S. Beba se rodila 14.2., dva dana prije termina - u 13 sati i 13 minuta.


Četvrti trimestar

Three accomplished, one more to go! Nekima je najljepši, nekima nešto manje lijep, ali je činjenica da ga svaka žena prođe - četvrti trimestar. Jer trudnoća je samo uvod u tromjesečnu rapsodiju u kojoj upoznaješ vlastito i bebino tijelo na jedan, do tada nepoznat način.

Nemam što puno govoriti o njemu s obzirom da smo još uvijek na polovici nultog mjeseca, ali mogu reći da me zabavljaju maleni kurioziteti kojih do sada nisam bila svjesna. Što jest jest, nisam ih ni mogla biti svjesna budući da nisam nikada bila trudna. Ali što ja znam, vidiš u filmovima pa misliš da si sve iskusio i da sve znaš.

1. Mlijeko koje curi iz dojki i dojke općenito. Način na koji očito reagiraju na bebu tako da praktički osjetiš tok mlijeka kako se slijeva niz mliječne kanale, način na koji podrhtavaju kad je u tijeku dječji plač.. i naravno molitva da će ovako bujno poprsje ostati barem dijelom ove veličine kad prestaneš dojiti.

2. Pohlepnički zvukovi sisanja. Oni koji sa mnom provode nešto više vremena, upoznati su s mojom halapljivošću te strašću prema hrani. Gladuš. Takva je i moja djevojčica. Nije vječito gladna, ali kad jede, onda jede kao da joj je to posljednji obrok. Ne pada jabuka daleko od stabla - na žalost ili na sreću.

3. Bebine bizarnosti koje te svaki put nanovo preplaše. Zašto plazi jezik, zašto joj jedno oko povremeno gleda na istok, a drugo na zapad? Zašto joj se cijelo tijelo peruta, zašto joj se krmelj pojavljuje samo u jednom oku? Zašto navečer hiperventilira i kako je moguće da tako veliki šmrkalj boravi u tako malenom nosu? Je li moja beba normalna, jesam li ja nenormalna? Puno je to pitanja, a slutim da će se njihov broj u nadolazećim danima, tjednima i mjesecima samo gomilati.

4. Vječito nesuglasje oko načina postupanja s djetetom i opreme koju mu (ni)je potrebna. Široko povijati - da ili ne? Pustiti dijete da malo plače ili mu iste sekunde priskočiti u pomoć? Ostaviti ga da spava u kinderbetu ili puštati u krevet? Ispuhivati mu nos ručnom pumpicom ili aspiratorom koji se natakne na usisivač? Je li u stanu pretoplo ili prehladno? Reklo bi se, pusti priče - mama zna. Ne, mama ne zna. Mami je potrebna pomoć. Majčinski instinkt je ili mit ili ga ja nemam - ili kasni baš kako i ja imam običaj.

5. Divljanje hormona. Ja kao kraljica ledena srca nisam mislila da mogu ispustiti toliku količinu suza tako neočekivano. Da, hormoni prilično luduju nakon poroda. Prekrasan je snježni dan - evo suzica. Prekrasan je snježni dan, a ja ne mogu uživati u njemu van stana? Evo suzica. Nakon što prođu snježni dani, okrenut će na južinu koju - oh, tako ne volimo - a baš tada će doći vrijeme da se s bebom po prvi puta izađe van - evo suzica.

Nemam čime zaključiti ovaj post pa ću konstatirati nešto što nisam mislila da ću ikada učiniti, čime ću učiniti izdajnički čin protiv sebe same - jedva čekam ljeto.

P.S. Hormoni.


Nema komentara:

Objavi komentar