srijeda, 22. veljače 2017.

Make America Boring Again


Čini se da sam propustila napisati post u siječnju. Šteta. Na "početku" (n)ove godine rado se prisjećam kako mi je bilo na prvom putovanju u veliku, Hrvatima ljubljenu Ameriku. Iako smo naviknuli pod nazivom "Amerika" njegovati onaj velebni dio istaknut u američkoj audiovizualnoj kulturi pritom misleći da je svaka savezna država isto sranje, samo s drugim imenom - čini se da je suha Arizona uspjela pobiti i tu misao.

Naime, Arizona je uvjerljivo najdosadniji dio Amerike. Dva tjedna sam s kolegama s Televizije Student boravila u najvećem njezinom gradu Phoenixu, koji čak slovi za jednog od najnaseljenijih američkih gradova s 1,5 milijuna stanovnika u samoj gradskoj jezgri (zbrojivši stanovnike njegovih "gradova satelita", već smo bliži frapantnoj brojci od pet milijuna). Šteta što ga to nije spasilo da na njegove ulice dovede neki život ili barem sadržaj koji bi se mogao posjetiti, ovjekovječiti, upamtiti. Nula bodova. Ako nemaš auto kojim možeš proputovati cijelu ovu gradusinu, cijelu saveznu državu ili djelić ostalih te barem upijati impresivnu prirodu koja okružuje grad i državu, osuđen si na samovanje ili brijanje po rijetkim mjestima gdje postoji noćni život.

Sve vam je jasno kad vam kažem da je birc Alice Coopera zatvoren nakon 21 sat. Da, Alice Cooper je iz Phoenixa.

Iako su me upozorili da se ne iznenadim kad vidim da je u Americi sve megalomanski i predimenzionirano, moram priznati da nisam mogla ostati suzdržana ugledavši ove prizore vlastitim očima. Što reći, iako je Rick Moranis kao ludi znanstvenik Wayne Szalinski u istoimenom filmu smanjio djecu, očito je zaboravio smanjiti i sve ostalo. Automobile, zgrade, ulice, reklame, kaktuse. Jebote, čak su i oblaci veći no u Hrvatskoj!

A kaktusi moji voljeni. Veliki kao kuće. I maleni kao Kylie Minogue. Ima ih svakakvih. Arizona je, naime, dom specifične vrste kaktusa saguaro koja raste samo na ondašnjem području. Stanovnici su toliko ponosni na svoju nacionalnu biljku da ju rado ističu na kojekakvim mjestima poput registracijskih oznaka automobila, smještaju kao dekoraciju u teglice po restoranima i uredima, OBJEDUJU, od njih rade parfeme. Ali glavno da je pronaći jednu dostojanstvenu figuricu kaktusa u suvenirnici pravi izazov. Pa sam se, na povratku kući s AERODROMA morala počastiti magnetom kaktusa jer je to bilo najbolje od ponude. Sigurno niste znali da vas kaktusi mogu napasti i bez da ih dotaknete. Naime, na našem putu nekoliko puta su nas upozorili da se pojedinim kaktusima ne približavamo previše jer znaju "ispucati" svoje trnje na nevine žrtve. Sjajan podatak, pamtit ću ga vječno, ali ne i ovu kaktusoidnu vrstu napadalačka karaktera.


U svakom slučaju, da se vratimo na veličine jer veličina je važna. U to sam se svakako uvjerila pri susretu s jednim od sedam svjetskih čuda. Grand Canyon mjesto je koje morate doživjeti, a ne prepričati. Njegova nevjerojatna prostranstva i moć koju pritom isijava iz svoje dubine gotovo da vas vuče da "malo dublje" zavirite u njega. Naravno, ako ste dovoljno razboriti, samo ćete okinuti pokoju fotku i zadržati lijepe misli u vašim glavama.


Naposljetku, a i čisto novinarski - koliko god Amerikanci bili hodajuće lutkice umjetnih osmjeha i iskarikirane ljubaznosti, otvorenost  i suživot s medijima kojoj su naučeni od malih nogu, blagdan je za novinare - posebno one koji dođu iz zemalja skrojenih od slabo ljubaznih i grintavih ljudi poput Hrvatske. Budući da smo imali ludu sreću sletjeti na američko tlo ravno dan nakon što je Trump obznanio svijetu da će građanima sedam muslimanskih zemalja na otprilike četiri mjeseca zabraniti ulazak u Ameriku, prisustvovali smo jednom od mnogih prosvjeda održanima na aerodromima diljem sjevernog dijela kontinenta. S kakvom lakoćom smo stupali u kontakt s ljudima, bilo je to neopisivo. S kakvom lakoćom smo pristupali bilo kome i nakon prosvjeda - osvježavajuće. No, neću duljiti po tom pitanju jer bih tako nešto mogla sačuvati za neke druge postove.

Amerika je u svakom slučaju (barem zasada) potvrdila neke moje predrasude koje su se pokazale činjenicama. Osim toga da su ljudi neuobičajeno otvoreni, srdačni i hiperljubazni te čak pomalo u ophođenju s ljudima i naivni, hrana je zaista šokantna. Ponuda je šarolika, ali i gotovo potpuni junk. Mislim da ću vam najslikovitije opisati neizbrisivu sliku u svojoj glavi ako kažem da se od mnogih potpuno gotovih (!) jela koja možete kupiti zamrznuta, a potom samo zagrijati u mikrovalnoj na odabir nude i brojni burgeri koji su spremni za jelo - dakle s već pečenim mesom, sirom i povrćem - a zamrznuti i u iščekivanju da ih podgrijete, a potom u slast (s naglaskom na slast) pojedete.


Osim hrane, umjetna je slika netaknutih Phoenixovih zgrada, savršeno pokošene trave i pustih ulica bila dodatno naglašena posjetom meksičkom gradu Nogalesu smještenom na američko-meksičkoj granici s famoznim "Trumpovim" zidom. Naime, s obje strane granice postoje dva Nogalesa - sestrinska grada od kojih je onaj američki Nogales Arizona, a meksički Nogales Sonora. Budući da je riječ o malenom graničnom gradiću, nema mnogo toga za vidjeti, ali su me tamošnji otužni gradski prizori potaknuli da se jednom vratim u meksičku dubinu. Prljave ulice, buvljaci nasred pločnika i evidentno siromaštvo sušta su suprotnost svemu američkome.


Zato Amerikanci koriste priliku za jeftin šoping na meksičkom tlu - za povoljne lijekove odnosne odrađivanje stomatoloških zahvata. Govoreći o shoppingu, ja se ničim nisam počastila jer se ispostavilo da je zagrebačko tržište šarolikije no u Phoenixu! Eto, znala sam da su bili u pravu kad su nas lagali da je Zagreb Amerika u malom.




Za kraj sam skovala i mali pjesmuljak o Americi:

Amerika.
Dobro ju je proživit'
Ali 'ko će to na duže staze preživit'?



Nema komentara:

Objavi komentar